Svemirske priče

Vratio se kući pred večer kasnije nego što je planirao. Ovdje na sjevernom dijelu Targana bilo je loše vrijeme. Sav pokisao i zabrinuta lica otvorio je ulaz i ključ stavio ispod vaze pokraj stepeništa na uobičajeno mjesto. Petom gurnu vrata i ona se treskom zatvoriše. Dok je išao dugačkim predsobljem osjetio se praznim i izgubljenim. Danas su mu rekli da je ostao bez posla. Grad Nadang imao je sve manje tvornica. Tehnološki višak, rekli su. Ljubazno su mu savjetovali da se preseli u drugi grad jer ovaj nema više budućnosti. Kao i mnogi drugi koji propadaju zbog seljenja proizvodnje u bolja područja gdje ima rudnih bogatstava. Bio je jedno vrijeme izvan sebe od bijesa no, pokunjeno se pomirio sa sudbinom…

Ušao je u prostranu spavaću sobi i onako obučen bacio se na krevet. Prije je zaspao nego što je njegovo tijelo dotaklo spavaću plahtu…  

Probudio se poslije ponoći. Pogledao je na sat. Ustao je i krenuo prema sredini sobe. Nagnuo se nad kompjutor. Uključio ga je desnim kažiprstom. Sjeo je u veliku kožnu fotelju. Naslonjen lijevom rukom na prostrani pisaći stol. Gledajući u ekran, nestrpljivo je čekao da se priključi na Internet. Napokon jekliknuo na ono što ga je zanimalo.

Čim se uključila stranica zabavnih kvizova, odabrao je jednu nasumce. Na ekranu se pojavila zelena traka s natpisom njegova imena i prezimena. Na čas se zbunio. U prvi trenutak pomislio je da je to druga osoba s istim imenom i prezimenom kao njegovo. No, kada se iza njegova imena pojavilo mjesto stanovanja, ulica i broj, sa smiješkom je prihvatio igru.

Opet klikne mišem. Pojavio se napis od kojega zadrhti. „Niste podignuli nagradu, osvojenu prije mjesec dana. Ona donosi tri tjedna putovanja  Put u nepoznato za dvije osobe.   

Danas je zadnji dan korištenja šanse. Upišite broj osobne isprave. Karta će vam biti isporučena odmah čim pristanete preuzeti nagradu.“ Mladić je nagonski upisao matične brojeve iz osobne isprave. Zatim je prihvatio sve uvjete. Nakon nekoliko sekundi štampač je otisnuo dvije karte koje su glasile na njegovo ime. Drhtavom rukom uzeo ih je sa stola, još ne vjerujući što se s njim događa. Srce mu je brže zakucalo od radosti. Nikada još nije dobio nikakvu nagradu. Pogled mu je odlutao do ekrana. „Ukoliko nemate s kim putovati naša tvrtka nudi vam svoje pratilje“, pisalo je velikim slovima. "Samo pritisnite da želite, pojaviti će se popis sa slikama djevojaka. Čim neku odaberete, stupiti će s vama u vezu u tokom današnjeg dana."  

Zatitralo mu je mu pred očima od zaprepaštenja. No, brzo se sabrao. Poslušao je savjet. Na ekranu se pojavilo mnoštvo imena i fotografije koje su mu promicale ispred očiju. Odjednom se ustrašio ove igre. Na mah je želio prekinuti ovaj kaos u njegovoj glavi. Kliknuo je na kvadratić da sve zaustavi. Nije primijetio da je već odabrao.Pred njim je, niz stranica na trenutak nestalo. Odahnuo je. Obradovao se da je prekinuo opasno stanje.

Prevukao je dlan preko uznojenog čela. Prevario se. Umjesto da vidi kako se program zatvara, iznenađeno je pogledao u sliku neke djevojke koja mu se smiješila crnim očima i svojim prodornim pogledom, zauzevši cijeli ekran.

Vendel  je zatreptao čupavim trepavicama ne vjerujući da mu se to događa. Uplašeno je ugasio računalo spuštajući njegov poklopac.  Duže vrijeme razmišljao je što da uradi nakon nenadane prijave za nepoznato putovanje. Po njegovom izrazu lica izgleda da je donio odluku. Što je, tu je, rakao je nenadano ravnodušno. Moram ići, pa što bude! Ionako nisam u nekakvim naročitim obavezama. Zapravo sam od jučer besposličar! Samac. Nitko neće ni primijetiti da me nema.  

Krupnim koracima prijeđe dnevnu sobu. Iz ormara izvadio je putnu torbu i počeo sa spremanjem osobnih stvari za duže putovanje.Kad su sve stvari bile spremljene vratio se u spavaću sobu. Obučen legao je u krevet. Spavao je čvrstim snom pravednika, skoro cijeli dan…  

Nije još ni završio s uređivanjem osobnog izgleda, kućno zvono oglasi se tri puta. Pogledao je na sat. Sedamnaest je sati, rekao je.

Uto vrijeme dolazi mi poštar, pomislio je. Što će mi sada pošta kada odlazim!-  rekao je ogorčeno. No, ipak je tvorio vrata. Silno  se iznenadio. Sada najviše. Pred njim je stajala mlada djevojka koju je prije neki sat vidio na internetu. Prijazno mu se smiješila.

Ja sam Felicija!-  rekla je pružajući mu ruku. Hvala što si me odabrao za ovo pustolovno putovanje. Smijem ostati tri tjedna na godišnjem odmoru. Nagrađena sam za uspješno obavljen posao.

Rukohvat joj je bio čvrst, prijateljski. 

Mladić je uzvratoi ljubaznim osmjehom. Prihvatio je stisak. Kimnuo je glavom. Gledali su se u uoči nekoliko trenutaka koji su trajali kao vječnost…

Ja sam Wendel, rekao je zbunjeno ne ispuštajući djevojčinu ruku. Drugom je prihvatio njezinu putnu torbu.

Slobodno uđi! Pozvati ćemo taksi da nas odveze do aerodroma. Vodio ju je tako kroz predsoblje u dnevnu  sobu…   

Felicija je sjedila izazovno, prekriženih nogu na širokom kožnom kauču gledajući ljubopitljivo u mladića s kojim će, nadala se, provesti nekoliko nezaboravnih tjedana u ludim provodima. Wendel joj se svidio na prvi pogled.

Vitak, povišeg rasta, bljedunjava, dugoljasta lica, plavih očiju, debelih usana koje je nadvisivao pravilan nos, izgledao je nekako produhovljeno sa svojim četvrtastim čelom kojeg je napola prekrivala duža, svilenkasta smeđa kosa.

Sjedeći u fotelji nasuprot nje, mladić je odmjerio djevojku krajičkom oka. Dopadala mu se više nego što je očekivao kada ju je ugledao na ekranu. Njezine crne oči bile su prodorne, čelo široko, lice izduženo, rumeno. Gusta, crna kosa podvezana u punđu, ukroćena imitacijom zlatnog kaiša, davala joj je izgled zavodljive djevojke. Prednji dio podrezane kose padao joj je dopola čela. Imala je srednju visinu i vitki stas. Grudi nevelike, izazovne uobličavala su uska, zaobljena ženstvena ramena. Lijepo izvijene usne isticao je prćasti nos koji je izražavao njezinu neukrotivost i upornost da dobije ono što poželi. Na sebi je imala laganu, prostranu haljinu koja se pripijala uz njezino tijelo, otkrivajući izgled zgodne i ljepuškaste djevojke.

Ona je primijetila kako ju procjenjuje, i bi joj neugodno.

Da bi spriječio negativnu reakciju, Wendel se tako nevino nasmiješio i napravio nevin izgled, da se morala slatko nasmijati.

Napetost između njih malo je popustila.

Oprosti na mojoj znatiželji. Zaista te ne bih mogao uvrijediti. Privi puta se susrećemo! Nikada se još nisam sastajao na ovakav, niti sličan način, rekao je mladić skrušeno.

Ni meni posao nije dozvoljavao nekakva poznanstva. Kada sam se navečer vraćala s posla bila sam veoma umorna; nije mi se nije dalo izlaziti u noćni život. Vremenom sam navikla na takav način življenja u samoći.

I da se spasim od učmalosti svoga doma sada sam tu, pokazala je rezignirano desnom rukom na putnu torbu.

Vendel ju pogledao s razumijevanjem.Znači, dvoje izgubljenih u vremenu!!!

Ona je kiselim osmjehom  potvrdila šireći rike.  

Telefon na malom stoliću zapištao je piskavo. Wendel priđe i digne slušalicu.

Da, rekao je glasno. Ja sam naručio vožnju do avioprijevoza. Da, pogledao je u djevojku. Moja suputnica je došla. Odmah silazimo.

Prekinuo je vezu pogledavši u svoju suputnicu. Ustade. Na trenutak je stajao neodlučno.

Našli su se u malenom dvorištu.

Felicija, rekao je mladić odsječno. Idi u taksi, ja ću zaključati vrata i spremiti ključ pod onu veliku vazu, pokazao je izrezbareni stup na sredini travnjaka. Ako se meni nešto dogodi znaš gdje ćeš ga naći…

Ona ga je samo šutke pogledala. Uputila se zatim pod teretom prtljage prema izlazu, zamišljena i s izvjesnom zebnjom.   

Odmah ćemo krenuti, doviknuo je omanjem debeljuškastom vozaču koji je nestrpljivo čekao dvoje suputnika.

Samo što je Felicija ušla u vozilo,  vidjela je mladića kako nogom zatvara ulazna vrata. Došao je teškim koracima do automobila. Gledajući u vozača, skinuo je ruksak i stavio ga zajedno s torbom pred njegove noge. Ušao je u taksi i sjeo na zadnje sjedište pored djevojke.  

Nešto što je sličilo čovječuljku  odmjerilo je Vendela, uzelo prtljagu s kamenog pločnika mrmljajući nerazumljivim jezikom. Otvorilo je prtljažnik, ubacilo u njih torbe svojih putnika. Tromim korakom ušlo je u vozilo i sjedajući za upravljač uključilo nekoliko dugmeta, zatim malo okrenulo svoju golemu glavu, preko ramena zadovoljno zabrundalo:

Vi ste zadnji od pet stotina parova što su odabrani za ovo  istraživačko putovanje koje će trajati deset tisuća svjetlosnih godina…

Kada se vratite kući biti ćete stariji samo tri tjedna! U letjelici će vrijeme teći sporije nego ljudima koje ostavljate…