Svemirske priče

 

Pisma Iz Svemira II

 Draga Damo!Nema Te ovih dana… Jutro je. A kiša jesenska, pada li, pada. Čujem da si otišla na kraći odmor. Ni ja nisam bio kod kuće cijeli tjedan. Upravo sam se vratio s puta. Došao sam sa zloglasnih Magelanovi Oblaka.  Očekivao sam stanovita neprijateljstva! No, Zapadna Zvijezda malo je naklonjenija Targanu od ostalih planeta u okolini, pa je put prošao bolje nego inače u takvim situacijama…

Glavni grad Dallar vrvio je od užurbanih turista. Smješten između visokih planina koji su izgledali poput da oštrih grebena, sličio je uzavrelom kotlu na morskoj pučini. Jaki vjetrovi što su povremeno harali gradom povećavali su taj dojam. Na ovoj planeti vladala je trenutna moda dugokosih. Onda možeš zamisliti kao su djevojke imale silne probleme u obuzdavanju svojih frizura. Ovdašnji muškarci čudno su me gledali jer je i moja duža, plava kosa vijorila na dallarskom vjetru. No, mene nije bila briga za njihove sumnjive poglede. Žurio sam kroz mnoštvo da što prije stignem u redakciju „Zapadna Vrata“, poznatog časopisa za umjetničku riječ. Glavni urednik Norg čovječuljak sa Zemlje, osoba debeljuškasta, četvrtaste glave i guste, čekinjave kose, simpatičnog lica obraslog riđom bradom, očekivao me je svakog trenutka…

I

ako smo bili dugogodišnji prijatelji, znao je prema meni biti strog poput oca koji je umro mlad pa je od majke njegove sestre, preuzeo brigu o meni dok nisam odrastao. No, kao i svi očevi, veoma me je volio pa je i popuštao pred mojim čestim nepodopštinama… 

Napokon sam stigao do goleme zgradurine od pedesetak katova. Na vrhu nebodera nalazio se moj ured u koje sam radio kada sam se nalazio na ovoj planeti. Popeo sam se  službenim liftom do samog ulaska u redakciju. Kada su me ugledali kroz staklene pregrade, nastao je žamor. Svi novinari i pisci osobno su me poznavali. S većinom sam bio u prijateljskim odnosima.

Gdje si Svemirko?!- pitali su me glasno vičući kroz otvarajući vrata redakcija. Već smo mislili da si „zaglavio“ na nekoj od susjednih planeta! Stari se veoma zabrinuo što nisi došao još prije tri dana…

Dobro sam! Dobro sam!- odgovarao sam im jer sam znao da iskreno misle. Onako visok jedva sam se provlačio kroz špalir malenih domorodaca. Tapšući me jedva su doticali moje laktove. Ne predajem se ja tako lako!- rekao sam im smiješeći se.

J

edva sam prošao prema sobi ujaka Norga.

Kao i svaki puta kada sam ulazio u njegov ured, ulazio sam s laganom zebnjom i poštovanjem. Za to više nije postojao razlog jer me ujak Norg već davno nije dobrano izgrdio. Sad sam poodrastao i za to nije bilo potrebe.

Napunio sam pluća kisikom, glasno izdahnuo, i odlučno pokucao na vrata… 

Kada me je ugledao, ujak Norg razvukao je svoja golema usta, od uha do uha. Svojim dugim rukama čvrsto me je obuhvatio oko struka.

Sada znaš zašto sam pluća napunio svježim zrakom. Kad god me je zagrlio pri svakom  našem susretu, mislio sam da će mi popucati rebra.

Gdje si?! Momče moj! Dugo Te već nema!!! Očekivao sam te ovih dana! Znaš da se još brinem ta tebe iako je prošlo više godina od tvoje zrelosti.

Stekao sam utisak da je zaista bio sretan što me vidi zdravog i čitavog…

Napokon stisak popusti.

Kada sam se smjestio u udobnu fotelju, na trenutak smo obojica gledali upitno jedan u drugoga. On poče prvi. 

Onda dragi sine čujem da si se promijenio!- osmjehnuo se samozadovoljno.

Kako to Misliš?!- upitao sam u čudu.

Ne izvještavaš više o svemirskim događajima…

Zašto to pitaš?!- još više sam se začudio njegovom podrugljivom smijuljenju.

Nisam pročitao u posljednje vrijeme nijednu tvoj priču…

Ah! To!...

Počeo si pisati pjesme…

Odakle si čuo?! Pa ja nisam nikome…

E, naivčina ostade naivac!!! Grohotom se smijao, naslađujući se što sam bio na mukama.

Kako to misliš?!- upitao sam zgranutim glasom.

Čujem od svojih doušnika da si napisao pjesmu!!! Neka Uzorita je u pitanju…

Skočio sam narogušeno.

Nije „neka“ već moja prijateljica!!!

Dobro! Ne skači! Ne mislim te valjda vrijeđati… Ti znaš što ja mislim…

Ah! Da… o Zemljanima. Malo sam se smirio iako sam još bio prilično napet. Stari ujak bio je poznati lisac.

Onoj vukojebini…

Misli što hoćeš!!!

Ima li na toj planeti još romantičnih ljudi?!  Kada sam posljednji put bio tamo, malo ih je još ostalo.

Ima,naravno!- kliknuo sam negodujući. Doduše ne toliko mnogo. Ali ih  ipak …Ona je jedna, ne samo od najromantičnijih bića na Zemlji nego i u cijelom Svemiru!!!

Onda za njih ima nade!- rekao je moj ujak pokroviteljskim glasom jer me je uvijek u takvim prilikama znao smirivati. 

Šutjeli smo nekoliko minuta gledajući jedan u drugog kao da se nismo vidjeli jedno stoljeće… 

Dosta smo utrošili vremena na filozofiranje. Prijeđimo na stvar!- grmne moj ujak Norg.

Zašto?! Ne razumijem što hoćeš reći…

Hajde ne pravi se luđi nego što jesi! Znaš kako kažu kod nas na Targanu: „Zaljubljeno biće nije samo magarac! Ono je nešto gore! Karikatura magarca!!!“

Zar tako ne kažu?!- podsmješljivo me pogledao moj ujak.

Pa, tvrde…

Iznenada je ispružio svoju golemu ruku.

Daj!- naredi zapovjednički. Onako kao to on zna.

Izvadi sam pjesmu iz džepa i nevoljno dao u njegov čvornati dlan. 

Ujače Darne, bojim se da to nije pjesma za tvoj ukus! Znaš, čini mi se nekako suviše čitkom i jednostavnom!!! I... kao da nisam pogodio pravi način…

On je pročitao pjesmu, dva tri puta. Pogledao me veselije nego inače. 

Znao sam!!!- kliknuo je da su se trgnuli uplašeno svi prisutni u cijeloj redakciji. Glas mu je odzvanjao kroz staklene zidove. Znao sam ja da ćeš uspjeti čega se latiš! Moj sinko…

Jednostavnu pjesmu, najteže je napisati!!! Tako da znaš… Sve jednostavne stvari za čovjekolika bića su uvijek najteže… 

Dezire33