Svemirske priče

. . . . . . . i J a

Književnost — Autor svemir33 @ 21:08

Zašto si oklijevajući, stidljivo pokraj mene sjela

Dok sam te s čežnjom u oči zaljubljeno gledao ja?

Osjećajući strast u nama nisi se pomaknuti smjela

Uplašeno, drhteći što iznad nas čarobni mjesec sja!

 -----------------------------------------------------------

Zašto si nježno spustila glavu na moje rame

Dok je moja duša strepila što ćeš učiniti dalje

Očekujući buru u srcima našim, neke nove drame

Koje nam nada i osjećaji svoje poruke šalje!

----------------------------------------------------------------------------------

 Zašto si svoje ruke savila oko mog struka

Dok je moja ljubav jačala sve više prema tebi

Pitajući se što će biti sa mnom ako tvoja ruka

Ode nekud dalje neželjeno privučena k sebi…

 -------------------------------------------------------

Zašto si svoje sočne usne  privukla na moje

Dok sam ja prihvaćao tvoje poljupce vrele

Osjećajući da nam se od tada sudbine kroje

Da su se u neminovnoj sreći napokon srele!

----------------------------------------------------------------------------------

Zašto si iznenada samo nama na tome stala…

Dok sam ja mislio da tako će biti do našeg kraja

Grlih te nježno predosjećajući  zvijezda je pala…

Žalosno, sudbine su nam stale pred vratima raja!

 

Svemir 

                     

Z n a j

Književnost — Autor svemir33 @ 20:18
 

 Simpatijo moja, znaj!

Tražila si nekog? Naj?

Ja sam baš taj…J

edini tvoj zvjezdani sjaj! 

Pošla si možda u Raj?

Ili u drugi neki kraj?

Ako bez oklijevanja pođeš …

Gdje poželiš sigurno sa mnom dođeš! 

 

Nisam nestašni vrag…

Što ostavi u tvom srcu trag…

Kad ti prijeđoh kućni prag…

Valjda sam ti postao drag! 

Predlažem ti!Umjesto u pakao…

Kako netko ne bi za tobom plakao,

Ako hoćeš nekuda ići…

U raj ćeš sa mnom stići!  

 

Ali, na kraju,  sve u svemu

Ovu smatraj čarobnu Poemu

Lijepu, simpatičnu i malu…

Za prijateljsku šalu!

Ili možda,  jako Pjesmu smjelu…

Za tvoju i moju istinu cijelu! 

Svemir33

 

N a j t e ž a S t v a r

Književnost — Autor svemir33 @ 16:50
 

Pisma Iz Svemira II

 
 Draga Damo!Nema Te ovih dana… Jutro je. A kiša jesenska, pada li, pada. Čujem da si otišla na kraći odmor. Ni ja nisam bio kod kuće cijeli tjedan. Upravo sam se vratio s puta. Došao sam sa zloglasnih Magelanovi Oblaka.  Očekivao sam stanovita neprijateljstva! No, Zapadna Zvijezda malo je naklonjenija Targanu od ostalih planeta u okolini, pa je put prošao bolje nego inače u takvim situacijama…

Glavni grad Dallar vrvio je od užurbanih turista. Smješten između visokih planina koji su izgledali poput da oštrih grebena, sličio je uzavrelom kotlu na morskoj pučini. Jaki vjetrovi što su povremeno harali gradom povećavali su taj dojam. Na ovoj planeti vladala je trenutna moda dugokosih. Onda možeš zamisliti kao su djevojke imale silne probleme u obuzdavanju svojih frizura. Ovdašnji muškarci čudno su me gledali jer je i moja duža, plava kosa vijorila na dallarskom vjetru. No, mene nije bila briga za njihove sumnjive poglede. Žurio sam kroz mnoštvo da što prije stignem u redakciju „Zapadna Vrata“, poznatog časopisa za umjetničku riječ. Glavni urednik Norg čovječuljak sa Zemlje, osoba debeljuškasta, četvrtaste glave i guste, čekinjave kose, simpatičnog lica obraslog riđom bradom, očekivao me je svakog trenutka…

I

ako smo bili dugogodišnji prijatelji, znao je prema meni biti strog poput oca koji je umro mlad pa je od majke njegove sestre, preuzeo brigu o meni dok nisam odrastao. No, kao i svi očevi, veoma me je volio pa je i popuštao pred mojim čestim nepodopštinama… 

Napokon sam stigao do goleme zgradurine od pedesetak katova. Na vrhu nebodera nalazio se moj ured u koje sam radio kada sam se nalazio na ovoj planeti. Popeo sam se  službenim liftom do samog ulaska u redakciju. Kada su me ugledali kroz staklene pregrade, nastao je žamor. Svi novinari i pisci osobno su me poznavali. S većinom sam bio u prijateljskim odnosima.

Gdje si Svemirko?!- pitali su me glasno vičući kroz otvarajući vrata redakcija. Već smo mislili da si „zaglavio“ na nekoj od susjednih planeta! Stari se veoma zabrinuo što nisi došao još prije tri dana…

Dobro sam! Dobro sam!- odgovarao sam im jer sam znao da iskreno misle. Onako visok jedva sam se provlačio kroz špalir malenih domorodaca. Tapšući me jedva su doticali moje laktove. Ne predajem se ja tako lako!- rekao sam im smiješeći se.

J

edva sam prošao prema sobi ujaka Norga.

Kao i svaki puta kada sam ulazio u njegov ured, ulazio sam s laganom zebnjom i poštovanjem. Za to više nije postojao razlog jer me ujak Norg već davno nije dobrano izgrdio. Sad sam poodrastao i za to nije bilo potrebe.

Napunio sam pluća kisikom, glasno izdahnuo, i odlučno pokucao na vrata… 

Kada me je ugledao, ujak Norg razvukao je svoja golema usta, od uha do uha. Svojim dugim rukama čvrsto me je obuhvatio oko struka.

Sada znaš zašto sam pluća napunio svježim zrakom. Kad god me je zagrlio pri svakom  našem susretu, mislio sam da će mi popucati rebra.

Gdje si?! Momče moj! Dugo Te već nema!!! Očekivao sam te ovih dana! Znaš da se još brinem ta tebe iako je prošlo više godina od tvoje zrelosti.

Stekao sam utisak da je zaista bio sretan što me vidi zdravog i čitavog…

Napokon stisak popusti.

Kada sam se smjestio u udobnu fotelju, na trenutak smo obojica gledali upitno jedan u drugoga. On poče prvi. 

Onda dragi sine čujem da si se promijenio!- osmjehnuo se samozadovoljno.

Kako to Misliš?!- upitao sam u čudu.

Ne izvještavaš više o svemirskim događajima…

Zašto to pitaš?!- još više sam se začudio njegovom podrugljivom smijuljenju.

Nisam pročitao u posljednje vrijeme nijednu tvoj priču…

Ah! To!...

Počeo si pisati pjesme…

Odakle si čuo?! Pa ja nisam nikome…

E, naivčina ostade naivac!!! Grohotom se smijao, naslađujući se što sam bio na mukama.

Kako to misliš?!- upitao sam zgranutim glasom.

Čujem od svojih doušnika da si napisao pjesmu!!! Neka Uzorita je u pitanju…

Skočio sam narogušeno.

Nije „neka“ već moja prijateljica!!!

Dobro! Ne skači! Ne mislim te valjda vrijeđati… Ti znaš što ja mislim…

Ah! Da… o Zemljanima. Malo sam se smirio iako sam još bio prilično napet. Stari ujak bio je poznati lisac.

Onoj vukojebini…

Misli što hoćeš!!!

Ima li na toj planeti još romantičnih ljudi?!  Kada sam posljednji put bio tamo, malo ih je još ostalo.

Ima,naravno!- kliknuo sam negodujući. Doduše ne toliko mnogo. Ali ih  ipak …Ona je jedna, ne samo od najromantičnijih bića na Zemlji nego i u cijelom Svemiru!!!

Onda za njih ima nade!- rekao je moj ujak pokroviteljskim glasom jer me je uvijek u takvim prilikama znao smirivati. 

Šutjeli smo nekoliko minuta gledajući jedan u drugog kao da se nismo vidjeli jedno stoljeće… 

Dosta smo utrošili vremena na filozofiranje. Prijeđimo na stvar!- grmne moj ujak Norg.

Zašto?! Ne razumijem što hoćeš reći…

Hajde ne pravi se luđi nego što jesi! Znaš kako kažu kod nas na Targanu: „Zaljubljeno biće nije samo magarac! Ono je nešto gore! Karikatura magarca!!!“

Zar tako ne kažu?!- podsmješljivo me pogledao moj ujak.

Pa, tvrde…

Iznenada je ispružio svoju golemu ruku.

Daj!- naredi zapovjednički. Onako kao to on zna.

Izvadi sam pjesmu iz džepa i nevoljno dao u njegov čvornati dlan. 

Ujače Darne, bojim se da to nije pjesma za tvoj ukus! Znaš, čini mi se nekako suviše čitkom i jednostavnom!!! I... kao da nisam pogodio pravi način…

On je pročitao pjesmu, dva tri puta. Pogledao me veselije nego inače. 

Znao sam!!!- kliknuo je da su se trgnuli uplašeno svi prisutni u cijeloj redakciji. Glas mu je odzvanjao kroz staklene zidove. Znao sam ja da ćeš uspjeti čega se latiš! Moj sinko…

Jednostavnu pjesmu, najteže je napisati!!! Tako da znaš… Sve jednostavne stvari za čovjekolika bića su uvijek najteže… 

Dezire33                  

Ponovni pokušaj

Književnost — Autor svemir33 @ 22:31

  Grad O…  polako je obavijao mrak. Još nije bila ni upaljena javna rasvjeta, a glavni trg sjajio se u svoj svojoj raskoši… Golema svjetleća reklama u obliku svemirskog broda Kompanije M.G.S. isticala je svoje zasluge za kolonizaciju planeta u obližnjoj galaksiji M59 i nudila ulagačima dio zarade od korištenja rudnih bogatstava… No, nekoliko kilometara dalje sjajio se na mjesečevu svijetlu pravi svemirski brod Razor. Građevina visoka pet stotina metara

Njegovo putovanje nije najavljivano na Targanu, no, svi znali da putuje do neistraženih planeta Jednog sunca… Brod je bio završen. Desetine hiljada kandidata već se prijavilo da sudjeluje u ekspediciji Kapetana Norda, ali veliki osvajač primao je samo sto pedeset pomno odabranih članova posade! 

Drijemala je u potkrovlju pokraj natkrivene terase u starom, otrcanom naslonjaču. Imala je u krilu nekakvu knjigu koja joj polagano skliznu niz noge i muklo tresne o kamene pločice. Trgne se uplašeno. Već je padao mrak. Obazre se oko sebe. Zatrepće razrogačeno očima kada ugleda pokraj knjige nekakvo pismo kako leži na podu. Još se više začudi što je označeno žigom vojne jedinice u koju se željela zaposliti prije godinu dana.

Kako se samo tu našlo!?- očajno je uskliknula.

Propale nade su mi sve nade!-  zajauče.

Željela je biti pripadnica na svemirskom brodu Razor. Poslala im je molbu i obavijestila o svojim kvalifikacijama. No, govorkalo se da ga još  dograđuju najčuveniji znanstvenici  u  Galaksiji Dragg. A kakva će biti misija i kamo će poći, samo se nagađalo…   

Čekala je odgovor neko vrijeme, a onda je razočarana, na to posve zaboravila. No, nije se obeshrabrila već je nastavila s učenjem na tehničkim znanostima u Institutu Nikola Tesla. Mislila je da se treba još usavršavati kako bi je primili eventualno, na natječaju slijedeće godine. Upravo je to školovanje završilo prošli tjedan… 

Sagne se i grozničavo zgrabi zametnuto pismo Svemirske Agencije za Kolonizaciju. Nadnevak je bio star čak tri mjeseca. Okrene drugu stranu na kojoj je stajalo njezino ime. Imala je čudan osjećaj da će u njemu naći odgovor na sva pitanja koja je sebi postavljala svih ovih godina školovanja. Zanimao ju je samo posao u istraživačkim jedinicama koje je Kapetan Nord slao u najudaljenije dijelove Svemira. Čak je imala čast da jednom razgovara s velikim znanstvenikom pri dodjeli priznanja za najbolje studente Svemirskih komunikacija. Osobno je on uručivao medalje!!!
 

„Molo, rekao joj je stari kapetan, ako budeš htjela sudjelovati u mom znanstvenom projektu, osobno se obrati prvom pomoćniku Targu. Za tebe uvijek ima mjesta u našoj ekipi. I to najbolje mjesto!“ -  značajno je naglasio.

Mislila je tada da će puknuti od ponosa. Imala je osjećaj da je te riječi čuo cijeli svemir. No, kasnije kada su splasnule emocije ipak nije htjela da se itko zalaže za njezino zaposlenje. Čak ni Veliki Nord. Bila je tvrdoglava kao mazga sa Targana. Htjela je da postigne karijeru svojim sposobnostima bez uplitanja sa strane… 
Znala je da će jednom uspjeti. I eto, sada je taj trenutak došao!

Podere gornji dio, zatim izvadi četvrtasti plastični zeleni karton. Srce joj na trenutak zaigra od sreće.

"S današnjim danom primljeni ste u Znanstvenu jedinicu koja ide u sazviježđe Doradu Nebula. Vaša će dužnost biti operativna. Biti ćete voditeljica za kontakte s drugim civilizacijama. Pratili smo vaš rad svih ovih godina školovanja. Čekali smo da steknete određeno znanje i iskustvo u rješavanju sporova među različitim rasama. To ste stekli u djelovanju udruga za zaštitu  stranaca na našem planetu. Veoma smo sretni što zadovoljavate uvjete SAK-a. Ukoliko želite biti članica naše posade, morate za mjesec dana biti na svemirskom brodu Istraživač. Polazak je sa pristaništa Baralld. Ponesite najnužniju opremu. Sve ostalo već imate na letjelici!"-  završavala je obavijest.

Instinktivno pogleda na ručni sat. Znači već danas se moram pojaviti u svojoj jedinici! Do dvadeset sati….

Pažljivije pogleda kartončić. Pristupnica je bila bez potpisa Velikog Norda!
Nije bila sretna. Ona je željela otputovati na  sasvim drugi kraj Svemira. Iz znanstvenih razloga, naravno. U drukčiju misiju…


Naglo se uspravi. Podigne ruke uvis. Nije mogla sakriti silno razočaranje. Pogledala je u zvijezde što su se počele pojavljivati na  istočnoj strani večernjeg neba.

Gledala je čežnjivo u određenu planetu za kojom je žudila već neko vrijeme…

Blještala  joj je kroz suze. Titrala pred očima, čineći je bližom nego ikada!

Hoće li je za života doseći!? A možda, ipak jednog dana… 

U mozgu joj bljesnu nada, nada koja umire samo s ljudskim bićem! Nikada se ne zna! - prošaputa tiho.

Opet sjedne na isto mjesto i kapci se spustiše…
 

Iz obamrlosti ju trgne polagano kuckanje na ulaznim vratima. Bila je ljutita što se netko usudio doći u posjet u ovo vrijeme i prekinuti njezino sanjarenje. Nevoljko krene da ih otvori. Uhvatila je za golemi mesingani držač. Snažno povuče zasun. Skoro se sudari s visokim smeđokosim mladićem koji je htio stupiti u njezin stan.

Oči su im bile u istoj ravnini. Isturi nogu naprijed da mu spriječi ulaz. Namršteno pogleda u njegove zelene oči koje su provirivale ispod duge, uređene kose.

Dječačko lice sjalo mu je od zadovoljstva.

Pridošlica ocjenjivačkim pogledom odmjeri djevojku. Svidjela mu se u prvi mah. Njezino ženstveno ovalno lice uokvirivala je gusta crna kosa i do pola prekrivala oči koje su izgledale još tamnije. Htio je nešto da prozbori. No, ona mu nije dala da dođe do riječi, što ga donekle zbuni. Nije očekivao tako žestoku reakciju… 

Podignula je prćasti nosić. Njezino ovalno lice oblije crvenilo.

Oprostite!-  reče ljutitim glasom. Ja vas ne poznam! Zašto upadate nepozvani na privatan posjed!? Na Targanu to je najveća uvreda! Nikoga ne puštam u ovo doba. Čak ni najintimnije prijatelje!

Oh! Oh!- zajapureno će neznanac. Nadam se da sam došao u pravi trenutak!?  

Upro je svoj kažiprst u njezin zeleni karton koji je još čvrsto držala u ruci.

Došlo je do zabune! Došlo je do zabune! Vidim da još niste potpisali nikakav ugovor!

Dolazim kao izaslanik Kapetana Norda!  I… Zastane.

Želio je da dobije na vremenu. Znao je da to uvijek upali…

Nudi vam posao zamjenice glavnog pomoćnika na eksperimentalnom brodu Razor!!! To je poznata  bojna letjelica za kolonizaciju planeta. Upravo se dovršava.  Želimo razvijati ljudsku civilizaciju…

Skamenjena, Mola je još stajala ispružene noge na ulasku u predsoblje.  
Nakon čitave vječnosti, mislila je, odluči ju povući bojažljivo, oprezno.

Nešto što je sličilo suzama kapale su joj niz blijede obraze.

Zagrcne se.Naravno, da pristajem!- skoro kriknu bez oklijevanja. 

Mladić je sada bio strpljiviji. Čekao je da se djevojka smiri. 

Vaš prvi zadatak biti će osvajanje planete koju ste u svojem znanstvenom radu nazvali Zemlja. Sonda Reniod  potvrdila je vaše dokaze da se ona nalazi u Sunčevu sustavu.

Sviđa nam se i njezin drugi naziv, Plava planeta…
 

Naime, ovo će biti treći pokušaj pokretanja civiliziranijeg načina života na Zemlji. Svi dosadašnji nisu uspjeli. Čim su se približili uspjehu, uništavali su se u međusobnim sukobima. Istrebljivačkim ratovima, podjarmljivanjem i na koncu uništenjem  nuklearnim pogromom.

Ako slijedeći napor pokretanja života na tome planetu uspije, bojni brod Razor krenuti će u nepregledna prostranstva svemira i širiti civilizacijske okvire čovječanstva!!! 

Kada je došla k sebi nakon duge stanke, zapita bojažljivo: „ Kako? Kako ste uspjeli pročitati moje radove kada ih nikome nisam dala na uvid?!  Nitko od mojih učitelja nije vjerovao u moje teorije. Čak i sama sam u posljednje vrijeme počela sumnjati u svoje sposobnosti...

Zamisli se na trenutak. Osi, os, osim…zamuca. Dala sam… Rekla sam samo…

Molo! Molo! Važno je da je za njih znao i u njih vjerovao Kapetan Nord! - reče sa strahopoštovanjem mladić.

A znamo da  to znači potpuni uspjeh...

Svemir33


   



 


Izgubljeni u Svemiru

Književnost — Autor svemir33 @ 11:04
  

             

 

                                                                                                                                                                                                                      

Vratio se kući pred večer kasnije nego što je planirao. Ovdje na sjevernom dijelu Targana bilo je loše vrijeme. Sav pokisao i zabrinuta lica otvorio je ulaz i ključ stavio ispod vaze pokraj stepeništa na uobičajeno mjesto. Petom gurnu vrata i ona se treskom zatvoriše. Dok je išao dugačkim predsobljem osjetio se praznim i izgubljenim. Danas su mu rekli da je ostao bez posla. Grad Nadang imao je sve manje tvornica. Tehnološki višak, rekli su. Ljubazno su mu savjetovali da se preseli u drugi grad jer ovaj nema više budućnosti. Kao i mnogi drugi koji propadaju zbog seljenja proizvodnje u bolja područja gdje ima rudnih bogatstava. Bio je jedno vrijeme izvan sebe od bijesa no, pokunjeno se pomirio sa sudbinom…

Ušao je u prostranu spavaću sobi i onako obučen bacio se na krevet. Prije je zaspao nego što je njegovo tijelo dotaklo spavaću plahtu…  

Probudio se poslije ponoći. Pogledao je na sat. Ustao je i krenuo prema sredini sobe. Nagnuo se nad kompjutor. Uključio ga je desnim kažiprstom. Sjeo je u veliku kožnu fotelju. Naslonjen lijevom rukom na prostrani pisaći stol. Gledajući u ekran, nestrpljivo je čekao da se priključi na Internet. Napokon jekliknuo na ono što ga je zanimalo.

Čim se uključila stranica zabavnih kvizova, odabrao je jednu nasumce. Na ekranu se pojavila zelena traka s natpisom njegova imena i prezimena. Na čas se zbunio. U prvi trenutak pomislio je da je to druga osoba s istim imenom i prezimenom kao njegovo. No, kada se iza njegova imena pojavilo mjesto stanovanja, ulica i broj, sa smiješkom je prihvatio igru.

Opet klikne mišem. Pojavio se napis od kojega zadrhti. „Niste podignuli nagradu, osvojenu prije mjesec dana. Ona donosi tri tjedna putovanja  Put u nepoznato za dvije osobe.   

Danas je zadnji dan korištenja šanse. Upišite broj osobne isprave. Karta će vam biti isporučena odmah čim pristanete preuzeti nagradu.“ Mladić je nagonski upisao matične brojeve iz osobne isprave. Zatim je prihvatio sve uvjete. Nakon nekoliko sekundi štampač je otisnuo dvije karte koje su glasile na njegovo ime. Drhtavom rukom uzeo ih je sa stola, još ne vjerujući što se s njim događa. Srce mu je brže zakucalo od radosti. Nikada još nije dobio nikakvu nagradu. Pogled mu je odlutao do ekrana. „Ukoliko nemate s kim putovati naša tvrtka nudi vam svoje pratilje“, pisalo je velikim slovima. "Samo pritisnite da želite, pojaviti će se popis sa slikama djevojaka. Čim neku odaberete, stupiti će s vama u vezu u tokom današnjeg dana."  

Zatitralo mu je mu pred očima od zaprepaštenja. No, brzo se sabrao. Poslušao je savjet. Na ekranu se pojavilo mnoštvo imena i fotografije koje su mu promicale ispred očiju. Odjednom se ustrašio ove igre. Na mah je želio prekinuti ovaj kaos u njegovoj glavi. Kliknuo je na kvadratić da sve zaustavi. Nije primijetio da je već odabrao.Pred njim je, niz stranica na trenutak nestalo. Odahnuo je. Obradovao se da je prekinuo opasno stanje.

Prevukao je dlan preko uznojenog čela. Prevario se. Umjesto da vidi kako se program zatvara, iznenađeno je pogledao u sliku neke djevojke koja mu se smiješila crnim očima i svojim prodornim pogledom, zauzevši cijeli ekran.

Vendel  je zatreptao čupavim trepavicama ne vjerujući da mu se to događa. Uplašeno je ugasio računalo spuštajući njegov poklopac.  Duže vrijeme razmišljao je što da uradi nakon nenadane prijave za nepoznato putovanje. Po njegovom izrazu lica izgleda da je donio odluku. Što je, tu je, rakao je nenadano ravnodušno. Moram ići, pa što bude! Ionako nisam u nekakvim naročitim obavezama. Zapravo sam od jučer besposličar! Samac. Nitko neće ni primijetiti da me nema.  

Krupnim koracima prijeđe dnevnu sobu. Iz ormara izvadio je putnu torbu i počeo sa spremanjem osobnih stvari za duže putovanje.Kad su sve stvari bile spremljene vratio se u spavaću sobu. Obučen legao je u krevet. Spavao je čvrstim snom pravednika, skoro cijeli dan…  

Nije još ni završio s uređivanjem osobnog izgleda, kućno zvono oglasi se tri puta. Pogledao je na sat. Sedamnaest je sati, rekao je.

Uto vrijeme dolazi mi poštar, pomislio je. Što će mi sada pošta kada odlazim!-  rekao je ogorčeno. No, ipak je tvorio vrata. Silno  se iznenadio. Sada najviše. Pred njim je stajala mlada djevojka koju je prije neki sat vidio na internetu. Prijazno mu se smiješila.

Ja sam Felicija!-  rekla je pružajući mu ruku. Hvala što si me odabrao za ovo pustolovno putovanje. Smijem ostati tri tjedna na godišnjem odmoru. Nagrađena sam za uspješno obavljen posao.

Rukohvat joj je bio čvrst, prijateljski. 

Mladić je uzvratoi ljubaznim osmjehom. Prihvatio je stisak. Kimnuo je glavom. Gledali su se u uoči nekoliko trenutaka koji su trajali kao vječnost…

Ja sam Wendel, rekao je zbunjeno ne ispuštajući djevojčinu ruku. Drugom je prihvatio njezinu putnu torbu.

Slobodno uđi! Pozvati ćemo taksi da nas odveze do aerodroma. Vodio ju je tako kroz predsoblje u dnevnu  sobu…   

Felicija je sjedila izazovno, prekriženih nogu na širokom kožnom kauču gledajući ljubopitljivo u mladića s kojim će, nadala se, provesti nekoliko nezaboravnih tjedana u ludim provodima. Wendel joj se svidio na prvi pogled.

Vitak, povišeg rasta, bljedunjava, dugoljasta lica, plavih očiju, debelih usana koje je nadvisivao pravilan nos, izgledao je nekako produhovljeno sa svojim četvrtastim čelom kojeg je napola prekrivala duža, svilenkasta smeđa kosa.

Sjedeći u fotelji nasuprot nje, mladić je odmjerio djevojku krajičkom oka. Dopadala mu se više nego što je očekivao kada ju je ugledao na ekranu. Njezine crne oči bile su prodorne, čelo široko, lice izduženo, rumeno. Gusta, crna kosa podvezana u punđu, ukroćena imitacijom zlatnog kaiša, davala joj je izgled zavodljive djevojke. Prednji dio podrezane kose padao joj je dopola čela. Imala je srednju visinu i vitki stas. Grudi nevelike, izazovne uobličavala su uska, zaobljena ženstvena ramena. Lijepo izvijene usne isticao je prćasti nos koji je izražavao njezinu neukrotivost i upornost da dobije ono što poželi. Na sebi je imala laganu, prostranu haljinu koja se pripijala uz njezino tijelo, otkrivajući izgled zgodne i ljepuškaste djevojke.

Ona je primijetila kako ju procjenjuje, i bi joj neugodno.

Da bi spriječio negativnu reakciju, Wendel se tako nevino nasmiješio i napravio nevin izgled, da se morala slatko nasmijati.

Napetost između njih malo je popustila.

Oprosti na mojoj znatiželji. Zaista te ne bih mogao uvrijediti. Privi puta se susrećemo! Nikada se još nisam sastajao na ovakav, niti sličan način, rekao je mladić skrušeno.

Ni meni posao nije dozvoljavao nekakva poznanstva. Kada sam se navečer vraćala s posla bila sam veoma umorna; nije mi se nije dalo izlaziti u noćni život. Vremenom sam navikla na takav način življenja u samoći.

I da se spasim od učmalosti svoga doma sada sam tu, pokazala je rezignirano desnom rukom na putnu torbu.

Vendel ju pogledao s razumijevanjem.Znači, dvoje izgubljenih u vremenu!!!

Ona je kiselim osmjehom  potvrdila šireći rike.  

Telefon na malom stoliću zapištao je piskavo. Wendel priđe i digne slušalicu.

Da, rekao je glasno. Ja sam naručio vožnju do avioprijevoza. Da, pogledao je u djevojku. Moja suputnica je došla. Odmah silazimo.

Prekinuo je vezu pogledavši u svoju suputnicu. Ustade. Na trenutak je stajao neodlučno.

Taksi nas čeka ispred kuće već nekoliko minuta, rekao je. Molim te, pričekaj me dok uzmem svoje stvari pripremljene za putovanje. Izgubio se na tren u drugoj sobi. Čim je djevojka ustala, Wendel se vratio s malom  torbom u ruci i ruksakom na leđima.  

Zatvarajući vrata tiho su izašli na ulicu. Kao da su se sramili da će ih netko vidjeti kako zajedno napuštaju dosadašnji, bijedni,  samotnjački život. 

Našli su se u malenom dvorištu.

Felicija, rekao je mladić odsječno. Idi u taksi, ja ću zaključati vrata i spremiti ključ pod onu veliku vazu, pokazao je izrezbareni stup na sredini travnjaka. Ako se meni nešto dogodi znaš gdje ćeš ga naći…

Ona ga je samo šutke pogledala. Uputila se zatim pod teretom prtljage prema izlazu, zamišljena i s izvjesnom zebnjom.   

Odmah ćemo krenuti, doviknuo je omanjem debeljuškastom vozaču koji je nestrpljivo čekao dvoje suputnika.

Samo što je Felicija ušla u vozilo,  vidjela je mladića kako nogom zatvara ulazna vrata. Došao je teškim koracima do automobila. Gledajući u vozača, skinuo je ruksak i stavio ga zajedno s torbom pred njegove noge. Ušao je u taksi i sjeo na zadnje sjedište pored djevojke.  

Nešto što je sličilo čovječuljku  odmjerilo je Vendela, uzelo prtljagu s kamenog pločnika mrmljajući nerazumljivim jezikom. Otvorilo je prtljažnik, ubacilo u njih torbe svojih putnika. Tromim korakom ušlo je u vozilo i sjedajući za upravljač uključilo nekoliko dugmeta, zatim malo okrenulo svoju golemu glavu, preko ramena zadovoljno zabrundalo:

 „ Nemojte se uplašiti! Ovo je pomoćno vozilo svemirskog broda  „Neustrašivi“.  Čeka nas stotinu tisuća kilometara iznad Zemlje na sigurnoj udaljenosti.

Vi ste zadnji od pet stotina parova što su odabrani za ovo  istraživačko putovanje koje će trajati deset tisuća svjetlosnih godina…

Zemlja ubrzano propada! Svjetska vlada mora naći mjesto za  preživjelo stanovništvo od pedeset  i nešto milijardi…“  Brod skoro dostiže brzinu svjetlosti… 

Kada se vratite kući biti ćete stariji samo tri tjedna! U letjelici će vrijeme teći sporije nego ljudima koje ostavljate…

Uostalom, niti nemate koga ostaviti  u ovoj  žabokrečini od planete, drsko se iscerio.  Ako uspiju spasiti ovu trulu planetu, nastavi sa tiradom četvrtasti,  u što svi sumnjaju, vratiti ćemo vas natrag po vašoj želji!  Za to vrijeme ovdje će valjda, sigurno biti mnogo bolje…!!!“

Svemir33        

Pismo iz Svemira

Književnost — Autor svemir33 @ 19:17
           

                                                         Draga Damo

Počinjao je dan. Priljubljen uz prozor moje kuće, gledao sam niz ulicu. Kapi su mi doticale nos s druge strane stakla. Odsjaj mog lika govorio mi je da mi to suze teku niz obraze. Zar sam ja to  plakao?! Nema razloga!-  tvrdoglavo sam se uvjeravao. Iako sam znao da nije tako…  

No, kako vrijeme liječi rane, tako  sam se i ja oporavio. Zaboravio sam na teške dane koji su me zadesili u prošlosti… Sada sam bar sretan!

Dopisnik sam nekoliko časopisa. Opisujem svemirske zgode i nezgode ljudskih bića koji su se razmili širom svemirskih prostranstava u posljednjih nekoliko milijardi godina. I u tome uživam!!!  

Čuo sam zvonjavu koja me prekinula u mučenju. No,tom nije donosilo utjehu. S druge strane, oštri  zvuk parao mi je uši. Nisam dobro spavao pa je to zvonjenje bilo nepodnošljivo.

Ustao sam iz naslonjača. Odložio nekakva pisma na mali stolić na sredini sobe. Išao sam da otvorim vrata. 

Poštar dolazi u ovo vrijeme, rekao sam skoro na glas. Ali, što će mi pisma kada i ova što su na stolu, nisam pročitao!

Pritisnuo sam kvaku.

Ispred mene se pojaviše troje ljudi. Dva mladića i jedna djevojka.

Dobro jutro!- pozdravio me je grubi muški glas.

Odgovorio sam mu ljubazno.

Izvolite gospodo! Stojim vam na raspolaganju!

Mi smo iz policije!- rekao je stariji. Pokazao je policijsku legitimaciju.

I ostali dvoje učiniše isto. 

Jeste li vi N. N.?!

Jesam! Odgovorio sam.

Izvolite, uđite. Ne morate stajati na ulici.

Pokazao sam im rukom.Oni šutke krenuše u sobu za goste. 

Čim su ušli stariji policajac, očito šef, otvori usta.

Razoružao sam ga svojom ljubaznošću. Pokazao sam desnom rukom na tri fotelje.

Sjedite gospodo!- rekao sam.

Oni su zbunjeno sjeli.

Iz iskustva nisu očekivali takvu dobrodošlicu.

Zašto je moja osoba interesantna ovdašnjoj policiji sa Targana? 

Sjeo sam u udobnu sjedalicu. Čekao sam što će reći. 

Stariji policajac u odrazu ogledala izgledao je neobično. Gusta, riđasta kosa uokvirivala je crte njegovih obraza spljoštenih poput tigrove glave. Tamne, zrkave oči gledale su me podozrivo. Frktao je. Kao da nije imao nosa. Češkao se desnim kažiprstom po četvrtastoj, čekinjavoj bradi.

Opak izgled!- Pomislio sam. Kako li taj postupa sa pritvorenima?!

Ljepuškasta, simpatična djevojka, podrezane crne,  kose , okruglih, rumenih obraza fiksirala me  svojim kao nebo plavim očima.

Osjetio sam se pomalo nelagodno jer me proždirala  strastvenim pogledom.

Očito joj sam se veoma sviđao!!!

Žgoljavi, niski, ćelavi policajac, produhovljena izgleda, bezobrazno je zurio u duboki izrez na djevojčinim grudima koja je nagnuta, držala u ruci zapisnik za moje ispitivanje.

Djevojka je narušavala mrtvu tišinu kuckajući nervozno olovkom o ivicu bilježnice. 

Inspektor joj je konačno dao znak.

Znate, gospodine N.N. u vezi vašega djelovanja u posljednje vrijeme, pojavili su se neuobičajeni događaji, koje mi, pogledao je značajno u svoje suradnike, moramo razjasniti! To je izričita zapovijed našeg Ministarstva za moral! A i tu su u pitanju obavještajni problemi Ministarstva vanjskih poslova…

Oboje policajaca potvrdila su kimanjem glava. 

Vi ste dakle N.N.?

Jesam! Potvrdio sam.

Gdje ste rođeni?

Ovdje na Targanu.

Našem Targanu?!

A kome drugom?! Postoji li još neki?

Ostalo dvoje su se podmuklo smijuljili.

Viši inspektor ih je presijekao krvničkim pogledom. 

Koliko imate godina?Dvadeset i….

Kakve imate kvalifikacije?

Visoku školsku spremu…

I…?

Ah, da! Filozofski fakultet, društveni smjer,  završio sam ovdje u glavnom gradu Ballardu.Još?Na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji na Zemlji…

Zemlja!- skočio je žgoljavac iskolačivši oči.

Drugi dvoje znali su za taj podatak jer su sjedili mirno u svojim foteljama.

Da, na Zemlji. Ništa neobično! Targan i Zemlja imaju ugovor o školovanju darovitih studenata… 

Dobro! Dobro! Idemo dalje.

Koja je vaša nacionalnost?J

Ja sam Weganac sa Targana. 

Vidite, reče inspektor nakon kraće šutnje. Tu je kvaka! Zato smo i došli da nam nešto objasnite…

Izvolite!

Objasnite mi, zašto ste zainteresirani za djevojku koja sebe naziva Z………?

Zar je to zabranjeno?!- začuđeno sam pitao.

Nije! Ali, ona je isto Weganka!

Ah! U tome grmu leži zec!!!

Vlada li ovdje još rasizam i nacionalizam?- pitao sam u čudu. Rat je već završio prije dvadesetak godina!

Znate, još postoje unutarni i vanjski neprijatelji Targana…  

Nisam znao! Kazao sam zajedljivo.

Dobro! Dobro! prekinu me je oštro inspektor.

Ja ovdje postavljam pitanja!Pogledao me je namrgođeno.

I nemojte me više prekidati!!!

Neka tako bude! zlovoljnim glasom umirio sam svoj „goste“.

Jeste li?

Ili niste?!

Što to?

Djevojka Z……-  skupi kiselo usne ispitivač.

Ah, da!!!Jesam, naravno! potvrdio sam veselim glasom.

Napisali ste joj i pjesmu?Jesam!!!

Oh! Kako je to lijepa pjesma, klikne zapisničarka. Da meni  netko napiše ovakvu!!!  držeći u ruci kopiju, zavidljivo je rekla djevojka.

Nitko te nije pozvao da ocjenjuješ tuđe radove! ljutito je odbrusio inspektor.

A osobito da daješ primjedbe bez mog dopuštenja!Razumijem šefe! uplašeno je odgovorila djevojka. 

Zašto joj niste napisali još pjesama kada vas je nagovarala? 

Imam svoje razloge! odgovorio sam ljutito.

Molim vas iznesite ih. Naša obavještajna služba zna za njih. No, bolje je za vas da ih iznesete u Zapisnik! reče prijeteći.

Kada baš hoćete…  pokunjeno sam rekao.

Požurite!Povrijedio sam leđa na rekreaciji…

Igrajući košarku, reče viši inspektor, nestrpljivo. I to znamo! Što mislite da rade naši agenti?!

Nisam obraćao pažnju na inspektorovu sarkastičnost. Nastavio sam.

Medicinska komisija poslala me u Bard Karan na liječenje…

Otišao sam jednog ponedjeljka, zastao sam.

Neugodno mije nastaviti o svojim osobnim stvarima!

I, potaknuo me neumoljivo viši policajac.

Što je bilo dalje?!

Zacrvenio sam se…

U svlačionici sam našao u golu, golcatu djevojku. Kasnije sam saznao da je to čuvena rukometašica B..…

Zar ona seks bomba?! Skočio je žgoljavi.

Auh! što bi volio da sam bio tamo!!!

Ušuti glupsone!-  bijesno je povikao inspektor. Još jednom bubni…

Nastavite mladiću!

Što da vam dalje pričam! Na licu mjesta smo se strastveno izljubili. Naprosto nadvladala nas je strast…

I danas  mislim … rajalo je to deset dana. Taman koliko traje terapija!

I onda?-  nestrpljivo je upitao policajac.

Jedanaesti dan spremili smo se za odlazak kućama. Dovezao sam svoj stari auto s parkirališta bolnice da se odvezemo.

Rukometašica B….. došla je do moga vozila. Stavila je svoju torbu na asfalt.

Znaš, N.N. lijepo smo se proveli ovih desetak dana! No, ja imam druge planove!!! rekla je nemilosrdno.

Kakve planove?-  upitao sam glupavo.

Ništa ne razumijem!

Vidiš onoga četvrtastoga trbonju ispred Mercedesa Majbaha.  

Odlazim s njim!!!

Zinuo sam!

Tvoja plaća od deset tisuća nije mi dovoljna ni za frizuru i kozmetičke tretmane!!!

Ostao sam bez riječi…

Uštipnula me za debelo meso i cmoknula u obraz…

Bilo je zaista dobro!!!

Ćao naivčino filozofska!!! 

Zgrabila je torbu i pošla prema svome debeljku koji joj je nestrpljivo mahao neprestano gledajući na sat…

Nije se ni osvrnula da me pogleda! 

Žlundra! povikaše žgoljavko i mlada policajka.

Svi smo šutjeli.  Bili smo tužni. Kao da smo prestali željeti da živimo… 

I što je dalje bilo sa Z……….?

Moramo nastaviti s razgovorom.  Gledao je nervozno na sat.

Ništa! Što bi bilo?-  pitao sam začuđeno.

Ona vas  nagovara da i dalje pišete pjesme!  Zar ne? Sjećate se da ste to rekli na početku našega razgovora?

Pa, rekao sam…

Ona je iste nacionalnosti kao i vi. Weganka.

Ona je mlada !?  

Jeste! Ne znam za njezine godine. Možda ima dvadesetak godina… Možda više…

Rekla je da studira.

Ima više!!!  ljubomorno je povikala simpatična policajka. Pročitajte njezine misli…  

A i njena fotografija! Izgleda tako zrelo!!!

Čini mi se starijom…  

Ništa od mene ne traži- nastavio sam.  Tek smo izmijenili nekoliko poruka…

Običan sam građanin… Da umirim vašu Službu.  Ne mogu odati nikakve podatke. Nikakve tajne… 

Šef je pogledao mrzovoljno oko sebe. No, ovaj puta ništa nije rekao.

Dobro, gospodine viši inspektore. Nisam mogla otrpjeti! Kakva bezosjećajnost! klikne djevojka.  Mislim na onu rukometašicu!Z………  mi ipak djeluje nekako pametno. Produhovljeno.

A i dobar su par… jedva je to izgovorila s ljubomorom.

Dobro, Molo! Pomirljivo je rekao inspektor. Znaš da ni ja nisam od kamena…

Djevojka je zasjala od sreće.

Znam! Gospodine viši inspektore. Vi znate biti duša od čovjeka!!!

On je šutke prešao preko te pohvale. 

I sada dolazimo do onoga ključnoga što je važno za našu istragu…

A što to?!- pitao sam znatiželjno.

Z……… je Weganka.  A i vi ste Weganac…

Pa što onda? Zar nismo bili u ratu s Wegancima?!

Jeste! Istina je! Ali, kakve to ima veze sa mnom?

I vi ste potencijalno naš neprijatelj!!!

Ma jeli?! Po čemu to?! Moji su tu stoljećima!

Vi opet pričate o rasizmu i nacionalizmu. Ja sam lojalni građanin Tagrana…

Ma ne! Kriknuo je inspektor. Samo potencijalni, mislim.

Zaboravio je na čas da  sam preuzeo ulogu ispitivača. Naša obavještajna služba čiji sam član…

A, dakle, tako!!!- zavrištao sam jarosnim glasom.

Tiše! Tiše! Tu sam da ispitam vaš slučaj…

Opet sam smirio. Nastavite! Kazao sam i klonuo obeshrabreno duboko u fotelju. Vi izgleda sve znate…

Naravno! rekao je žgoljavi policajac hvalisavo. Imamo golemi aparat…

Viši inspektor po tko zna koji puta ga je prostrijelio pogledom i on jeušutio pokunjeno. 

Zašto joj nećete više pisati pjesme?! Ta je veoma dobra!

Pokazao je rukom na pjesmu  Z……… koju je djevojka držala u ruci.

Očito imate talenta…

Policajka se ohrabrila pa je slavodobitno podignula pjesmu u vis.

Zurio sam na trenutak u neodređenu točku. 

Vidite, mogao bih se u nju zaljubiti. Biti nesretan… Gdje ste vidjeli sretnog pjesnika? Malo ih ima! Ha!-  kazao sam ogorčeno.

Odlučio sam se na pisanje priča iz Svemira… I prilično sam sretan zbog toga!

Pišem za svoju dušu! A i ona hoće nekoga B. B.  sa te Zemlje!!! Žabokrečine jedne! jetko je povikao žgoljavi policajac.

Gledajući me suosjećajno.

Ako već hoće nekoga sa Zemlje, naš profesor sliči B. R.! To sam odmah primijetila, gledajući mnoštvo njegovih fotografija u našoj Centrali… 

A ne onog…Onu p……..! skočio jeviši inspektor ljutito. Onoga što svoju dragu pusti na drugi kraj Zemlje, a on snima filmove  s drugim glumicama!!!

Sve znamo…

Nikada ga ne bih pustila samog…

Tko razumije žene?! One uvijek pogrešno izaberu… filozofski je rekao žgoljavi.

I, onda poslije stradanja kukamo! nastavila je djevojka samosažaljivo.

Saberimo se! Rekao je inspektor pokunjeno što je dopustio da ga obuzmu emocije. 

Gdje je onaj tigar? Kako je samo nadmeno izgledao na početku istrage?! pomislio sam. 

Tu smo da saznamo istinu. I, kako se čini moramo pomoći mladom profesoru…

Da pomognemo!!! Gromko je graknula dvoje policajaca oponašajući svoga inspektora. 

Ovako ćemo! Rekao je viši inspektor, poslije kraće šutnje.

Piši! rekao je autoritativno djevojci:„Uslijed nejasnih okolnosti prekida se istraga protiv N.N. Očito je tu u pitanju simpatija, a ne nekakva afera koju treba ispitivati obavještajna služba…

Osumnjičeni ne raspolaže važnim podacima za sigurnost Targana…“

Ustadoše. Ljubazno sume pozdravili. Dok su odlazili, gledali su me  sažaljivo kao da su mi potonule sve lađe!!! 

Draga Damo!Poslije ovoga , ne znam što da Ti kažem!!!?  Možda i poreknem odluku da neću više pisati pjesme.   Čovjek često prekrši riječ… Naročito ako mu je život i sreća u pitanju!!!  A to je najvažnije

Svemir33                .    


Poreznik

Književnost — Autor svemir33 @ 23:11

      Stigao je jednoga dana na planetu Teran nenajavljen! Nikakvo čudo! Dolazi uvijek na kraju vremena. Ni više ni manje! Kada on dođe nema vrludanja. Njegova riječ je glavna. Sluša se bez pogovora. I gle!  Nijedno živo biće  od kako je svijeta i vijeka nije mu se moglo suprotstaviti. I u toj neumitnoj činjenici čovjek je našao smisao života… 

 

Mladić nesvakidašnje vanjštine stajao je ispred kuće broj dvadeset tri. Onako visok i mršav klatio se naprijed, nazad. Poslovna torba koju je nagnuo ispred sebe vukla ga je naprijed prema ulazu i činila smiješnim. Prijetila je opasnost da će pogrbljen glavom kucnuti u zvono koje se nalazilo ispod njegova četvrtastog čela, dijelom napola prekrivenog  plavom kosom. Duži pramen prekrio mu je desnu stranu bljedunjava lica. Desnom rukom namjesti razbarušenu grivu kako bi bolje vidio natpis na sredini ulaznih vrata, otkrivši tako kukasti nos. Zažmirka svojim veselim kao nebo plavim očima.

Hm! gukne zadovoljno. Na pravom sam mjestu!

Obazre se okolo. Na ulici nije bilo nikoga osim psa lutalice koji se upravo sakrio pod obližnji grm od podnevne žege. Dašćući poturi svoju čupavu njušku gledajući radoznalo visokog. Neznanac mu uzvrati pogled. Psić zaskviči  od straha i brzo se povuče natrag u dublji dio hlada.

Mladić opet pročita ime ispisano na vratima.

Ne smije doći do zabune, pomisli. Odagnavši nedoumicu, pritisne kućno zvono svojim glomaznim prstom. Čuo je udaljeni odjek zvonjenja. Strpljivo je čekao. Kada se ni nakon dužeg vremena nitko nije javljao, on zalupa čvornatom šakom po drvenoj podlozi vrata.

Stakla u okviru zazvuče. Zamalo da  se nisu rasula po kamenom podu. Stavi dlan na kvaku.

Ne lupajte!... Evo me dolazim, zaviče grubi, ljutiti ženski glas. Pričekajte me da se obučem!

Poslije nekoliko trenutaka čuo je potmule korake kako se približavaju ulazu. Vrata bučno zaškripe. Starija, niska, debela ženska osoba, osebujna izgleda oprezno proviri i pogleda niz ulicu, lijevo i desno.

Opet ste zakasnili! Samo se ti pojavljuješ, zaključi kada nije vidjela više nikoga osim njega. Očekivala sam i tvojega kolegu zajedno s tobom.

Pogleda ga upitno, namrštivši čupave obrve. Kako je on i dalje šutio, ona nastavi.

Kada je bio prošli tjedan ovdje na dogovoru, rekao mije da se nikada ne razdvajate. Ne podnosim grupne posjete, reče potom pomirljivo. Za proricanje budućnosti pogodne su najviše dvije osobe!

Odmjeri ga od glave do pete. Očito je bila zadovoljna što joj nije proturječio. Ljubazno mu se nasmiješi.

Mislila sam da nećete doći ni danas. Poslije ručka počela sam obavljati svoje svakodnevne poslove u domaćinstvu. Moram povremeno održavati  kuću u kojoj živim, reče kao da se nastoji opravdati što je hodnik bio pomalo neuredan. Pokaže mu rukom da uđe.

Došljak šuteći stupi dugačkom nogom u predsoblje. Čim su ušli u gostinsku sobu mladić spusti torbu na pod. Okrene se i značajno pogleda u Proročicu.

Ja uvijek dolazim u pravi čas. Od kada je čovjeka i vremena! dometne značajno. Obješenjački se nasmijao.

Zalamata svoji predugačkim rukama.

Nikada ne kasnim! Ja sam jedini u tom poslu!!!  Nitko još nije imao primjedbe na moj rad. Ha! Ha!

Povremeno mi se  Jedan  Jedini uplete u moj posao. Ali i On bezuspješno!!!Obazre se po pretrpanoj, prostranoj prostoriji koja je bila načičkana raznim kičastim predmetima što služe za proricanje sudbine. Pogleda u iznenađenu ženu.

No, ostavimo to! Uozbilji se. Posegne rukom u unutarnji džep svojega odijela i užurbano izvadi zlatom uokvirenu iskaznicu sa slikom u sredini. Pokaže joj na djelić sekunde.

Ona pogleda i skoro padne u glomaznu fotelju odmah iza nje. Skvrči se. Bolno zajauče.  

Kako? Kako, zamuca. Još nisam očekivala Poreznika. Nemam još ni sedamsto godina! Zavapi.

Molim Te da mi ostaviš još jedan, jedini dan. Zurila je u njega molećivo. Neizostavno moram završiti neke poslove. A i moja djeca neće me više vidjeti! Što će biti s mojom imovinom?!

To je mnogo vremena, reče mladić. Bio je neumoljiv. Sagne se. Iz torbe izvadi podeblju knjigu čije su korice bile ukrašene bakrorezom. Otvori ju na sredini.

Na žalost, već sam te izbrisao sa spiska ove planete! Došlo je vrijeme da platiš za učinjeno u svom dosadašnjem životu! Kiselo se nasmiješi. Ovdje je tvoje ime! Pokaže na dno stranice. 

Vidjela je svoje podatke napisane pod rednim brojem deset.  Pognu glavu i zajeca. Kuhinjska krpa koju je još držala u ruci pade joj na izrezbareni kameni pod. Pogleda u mladića.  

Plave  oči bile su nemilosrdne.

Uhvati se za moju desnu ruku! naredi joj strogo. Čim ga je obeshrabrena žena primila za rukav, svjetlost zabljesnu okolinu. Iznenada, oko njih nastade neopisivi kaos.

Dvjestotinjak kvadratnih metara gdje je bio ženin dom uokolo, zjapilo je prazno.  Čuo se samo zlokobni odjek hrapavoga Poreznikova smijeha!!!

 

Svemir33            


Povratak u Targan

Književnost — Autor svemir33 @ 21:54

    Godina 24007. Svemirski brod Razor dostizao je brzinu svjetlosti. Pet stotina trideset dva kovčega sa ljudskim tijelima već su nekoliko dana bila u hibernacijskom pogonu. Osjećao se spokojni mir. Nekakva zloslutna praznina…

U cijelom brodu nečujno su radili automati. Glavno računalo već je preuzelo nadzor!!! Komandant letjelice kapetan Nord spremao se pridružiti svojoj posadi. Završavao je posljednje poslove u zapovjednoj kabini.      
 

Sve je bilo spremno za daleko putovanje u budućnost  i ostvarenje postavljenog cilja. Posada broda mora pripremiti planetu Melidan za naseljavanje žiteljima Targana. Za devet stotina godina, na njihovoj rodnoj grudi  neće više biti mjesta za življenje!

Previše stanovništva!!!

Ostvarenje „Projekta Orao“ ne smije doći u pitanje! Zato i jeste na njemu radilo više naraštaja…

Plan ovoga časa stupa u ostvarenje!

Baš onako kako smo se dogovorili u Vijeću za kolonizaciju planeta, reče tiho.

Nije to bila izvjesna zebnja. Znao je da je brod bio veoma siguran koliko to uopće može biti u bezgraničnom vremenu Svemira. No, bio je sagrađen da traje vječno. Gradile su ga mnoge  generacije ljudi. Svaki sklop letjelice sastavljen je od teslija, neomolekularnog, samoobnavljajućeg materijala. On i jeste takoreći, jedinstveni, živi organizam koji se stalno mijenjao i dograđivao prema potrebi. Ništa u njemu nije nedostajalo. Replikatori su proizvodili sve što im je trebalo u neograničenim količinama. Posebni roboti ugrađeni u glavno računalo mogli su ispuniti skoro svaku želju koja nije bila u proturječju s osnovnim Svemirskim zakonima. 

Ustane iz golemog zapovjednog naslonjača. Protegne se zadovoljno. Tek je sada do izražaja došla njegova visina.

Bilo je to golemo krivonogo, čovjekoliko biće strašna izgleda! Nakostriješena kosa padala mu je preko ramena i pokrivala šiljaste uši.  Iz iskošena četvrtasta čela punog bora isticale su se čupave obrve ispod koji su gledale prodorne, plave, nemilosrdne oči. Spljošteno, tigrasto lice djelovalo je jezivo. Dugačke ruke završavale su lopatastim dlanovima.  

Životinjski instinkti njegovih dalekih predaka znali su ponekad izbiti na površinu, pomisli nasmijavši se na svoj račun. Bio je to osmjeh u grču koji ledi krv u žilama…

Još jednom da razgibam kosti! Ležati ću  dugo, dugo vremena. Do samoga sustava Melkior. Možda mi se više i neće pružiti prilika da se ovako protežem ako u međuvremenu  ne ostanu sadašnji običaji na snazi, reče skoro snishodljivo.

Znao je iz iskustva da su se više puta promijenili u njegovim nebrojenim putovanjima.
 

Naime u narodu Merikola to je bio znak razmetanja svojom golemim snagom. A to baš nije donosilo poene na  društvenoj sceni planeta Targana koji je slovio kao predvodnik najrazvijenijih civilizacija galaksije. 

Napokon pođe gegavim korakom ka svojoj hibernacijskoj kapsuli. Nalazila se  u prvom redu što je i bilo razumljivo ako se uzme njegova reputacija koju je uživao u desetinama galaksija. Kada je stao pred nju ona se nečujno otvori.

Kapetan Nord odlučno podigne desnu nogu i pridruži se svojim članovima ekspedicije...

Brava na hibernacijskoj kapsuli zaškripala je piskavim tonom. Reanimacija tijela bila je gotova.  Stari kapetan polako se trgne. Zažmirka svojim plavim, blagim očima. Ugleda podalje nekakve spodobe kako su se uplašeno stiskale u grupi. Okrene se prema kapsulama u kojima su mirno ležali članovi njegove posade.

Zašto je samo on probuđen? Mora postojati razlog! Brod je neosvojiv! Ne samo da može uništiti svakoga protivnika ako je potrebno, već i čitave planete, pa i zaokružene svjetove!!!

Kako je netko mogao ući u ovakvu građevinu? To se još nije dogodilo za vrijeme trajanja mnoštva ekspedicija ove letjelice. A po proračunu računala, prošlo je tri i pol milijarde godina. Nedugo od početka stvaranja ovoga dijela svemira.

Stvari su se očito izmijenile, zaključi rezignirano.Pogleda u neodređeno biće  prljavog i neurednog izgleda koje je stajalo ispred njega.

Imalo je u rukama nekakvu sjajnu cijev. Staromodni materijal čelik  u galaksiji Dragg nije se proizvodio već mnogo eona...

Po prijetećem izgledu shvati da je došljak u njega uperio nepoznato oružje. Očigledno odavno neupotrebljivo.

Ustane i polako izađe iz kabine. Podigne ruku u znak opće prihvaćenog pozdrava u cijelom svemiru. Ovaj je nešto promrmljao svojim drugovima. Norda silno iznenadi  kojim jezikom govore.
 

Pozdravljam vas gospodo! Iako ste došli nepozvani na moj brod…

Ja sam za to vrijeme bio u dubokom snu, nastavi. Nisam vas zbog toga mogao dostojno dočekati.

Ljubazno se nasmiješi sada već ohrabrenom uljezu. 

Stvor ispred njega bio je nizak. Buljave oči pokrivene gustom, razbarušenom kosom gledale su ga s golemom dozom napetosti. Lice mu je bilo zgnječeno poput lepinje. A brada dosezala široka prsa. Nesnosan smrad širio se prostranom kabinom.

Taj se nije prao od rođenja, zaključi. No, ipak, nezgrapni čovječuljak postajao mu je nekako simpatičan. 

Onako visok pogleda iznad njegove glave u skupinu što se oprezno približavala njima dvojici.No, dobro. Htio je da prekine napetu tišinu

Osjetite se kao gostiOsvrne se pogledom po zapovjednoj kabini.  

Sve je bilo na svom mjestu. Oči zaštitnički obuhvate njegovu posadu. Obavio ih je zaštitnim poljem koje nijedno biće ni stvar nije moglo ni dotaći a kamoli razbiti.

Recite mi kojim povodom ste nas došli posjetiti?

Kako? Kako ti govoriš naš jezik? zine čovjek s oružjem.

Njegova velika bezuba usta ostala su otvorena. Nije mogao znati da sijedi kapetan govori sve jezike govornog područja u dubokom Svemiru.Uplaši se. Povuče metar unatrag.

Skupina iza njega učini isto.

Stari čovjek htjede nešto da prozbori.

Ja sam taj koji postavlja pitanja! Pridošlica prijeteći podigne ruku i zaprijeti prstom. Očito je bio vođa uljeza. Možda nekakav svećenik… 

Kapetan Nord još nije osjetio potrebu za korištenjem svojih nad naravnih sposobnosti. Htio je da bude taktičan. 

U kojoj se mi to regiji nalazimo? zapita tobože naivno.

Vođa skupine nakostriješi obrve. Opet podigne oružje prema starom kapetanu. 

Rekao sam da ja postavljam pitanja! reče mu piskavim glasom koji nije trpio pogovora. 

Kapetan Nord pognu glavu i ništa ne reče. Nešto u njegovoj glavi govorilo mu je da se približava katastrofa u koju nije želio vjerovati. 

Zašto da se boji? Pa on je jedan od najmoćnijih stvorova u Svemiru.

Najmoćniji! rekli su mnogi. 

Nakon nekoliko trenutaka došljak se umilostivi domaćinu. 

Zašto se nalazite na igralištu zemlje Targana na kojem namjeravamo proslaviti Izbavitelja Norda. Najveće ime u našem narodu! Naši preci slave na tome mjestu već generacijama očekujući njegov povratak!!! Zauzeli ste golemi prostor ovim čudom od vozila bez kotača. Pokaže rukom unaokolo. Kako ste ovamo uopće dospjeli?

Uostalom, doda značajno, naši suci za moć vračanja ispitati će sve mogućnosti ovoga čudaMorate se odmah maknuti u predvorje sela Lamana! Ako to ne učinite mi ćemo vas napasti! Brojčano smo jači. Osim toga imamo strašna oružja kojima ćemo vas protjerati iz našega mjesta. Zamahne prijeteći dugačkom cijevi koja mu je bila značajan izvor hrabrosti.

Poslije kratke ali prijeteće tišine, glas vođe bio je još tvrđi. No iako je želio zvučati uvjerljivo, u njemu se osjetila nota nesigurnosti.

Ako ne budete poslušni, mi ćemo odlučiti o vašoj sudbini slijedećih sati... 

U Zapovjednoj kabini nešto zlokobno zašušti. Zafijuče. Neuredni, primitivni stvorovi popadaše na brodski pod. Pokriše rukama svoje klempave uši. Obuze ih samrtni strah…

Glavno računalo napokon prekine napetost koja je dostigla vrhunac i zabrunda svojim baršunastim glasom: 

"Kapetane Nord, odlučila sam da okrenem brod u skladu sa Kodeksom o svemirskim putovanjima 001 i vratim letjelicu na polaznu putanju! Radi uvjerljivosti situacije pustila sam vaše potomke da uđu na pomoćni ulaz i stanu ispred vas!!!

Potpuno su bezopasni! Naravno, oni nisu u mogućnosti objasniti što se u međuvremenu dogodilo. Zapovjednik robota sastavio je izvještaj  o zbivanjima na Targanu upravo danas pred slijetanje..."

Kapetan Nord zaprepašteno klone na koljena. On pred kojim su ponizno savijali kičmu milijuni ljudi. I druge životinjske vrste molile za opstanak!!! Nije mogao doći do riječi dugo vremena… Bio je istinski shrvan od tuge. Slomljen…Suze su mu tekle niz izbrazdane obraze. Gledao je beznadno u svoje sunarodnjake izgubljene u vremenu… 

Zar je to moguće!? zajauče bolnim glasom moćnik svemira. Tko je zakazao?! Ništa se nije ostvarilo od planiranog!!!

Mi smo izgradili mnoge civilizacije dok smo dopustili da naša propadne, načisto propadne...

Svemir 33            


Nikola sa Zemlje

Književnost — Autor svemir33 @ 21:44

      
Nikola je bio tridesetogodišnji mladić. Kao i većina drugih njegovih sugrađana  radio je svaki dan od devet do sedamnaest sati u gradskoj Tvornici igračaka. Nije bio običan radnik. Određivao je izgled igračaka. Ponosio se svojim zanimanjem. Jednom riječju, bio je omiljeni dizajner. Primao je plaću po uspjehu na tržištu. Tvornica je stalno povećavala proizvodnju što mu je donosilo znatne prihode. Nije imao prijevozno sredstvo, pa je do posla i natrag uvijek odlazio gradskim vozilima što je bilo čudno za njegov ugled. Zajedljivci su mu prigovarali da je škrtac, no, on za to nije mario. Na takve primjedbe samo se znao ponekad tužno nasmijati što je znalo naljutiti njegove sugovornike.I sada je sjedio na desnoj strani tramvaja. Pažljivo je gledao radnike kako odlaze umorni svojim kućama. Tako je bilo sve do Medicinske škole koja se nalazila pokraj Tvornice. Već duže vrijeme imao je predosjećaj, da će u svom mjestu, naći djevojku koja će mu zaokupiti pažnju. I ukloniti mu usamljenost koja je graničila s ludilom!Bio je posve uvjeren. Zato je njegova pozornost odjednom bila zaokupljena prema djevojkama koje su uvijek za vrijeme odmora izlazile iz škole do obližnjeg restorana.

Uzdrhtao je od uzbuđenja kad je jedna od njih okrenula glavu i znatiželjno ga pogledala. Nije ga prestala gledati sve dok joj tramvaj nije izmakao iz vidokruga.

Bio je potresen

Nikada ju neću zaboraviti! - rekao je skoro glasno. To će biti moja djevojka! Moje će samoće nestati. Čvrsto sam uvjeren!  

Ovaj dan bio je petak, posljednji  radnog mjeseca. Svaki slijedeći odmor dočekivao je s nerazumljivom ravnodušnošću. Išao je na izlet do šume koja se nalazila pokraj njegove kuće na golemoj uvali obližnje rijeke.

No sve je bio tužniji i tužniji.Nakon što  se dobro odmorio na udobnom kauču, uzeo je iz hladnjaka konzervu soka, sjeo u duboku fotelju i uključio televizor. Poslije nekoliko trenutaka svjetlo se pojavilo na ekranu.

Čekao je nestrpljivo da se pokaže poznati naslov tv serije, ali je ostao svjetlucav, prazan.

Uzalud. Uključio je neki drugi, zatim i više programa,  slike nije bilo ni na jednom kanalu. Kada je htio ustati i popraviti kvar, pred njim se pojavila slika neke mlade djevojke. Pogledao ju je s čuđenjem. Vrlo je sličila osobi koju je prije neki sat vidio iz tramvaja.

Poslije dugo vremena pokušao je promijeniti program ali bez uspjeha. Djevojka je ostala ispred njega gledajući ga upitno.

Gdje sam ja? 

Što ovdje radim? –započela je s pitanjima. A onda kao da se nečega sjetila, počešala se nervozno po glavi.

Nakon poduže šutnje rekla je mladiću: "Vi ste jedini krivac što se ovdje nalazim! Imala sam neugodan razgovor sa svojim zapovjednikom. I što sad!? Uništili ste mi sat odmora! Ja sam zarobljenica vremena zbog vaše mašte i neaktivnosti. Osim posla koji obavljate u tvornici samo gledate tv serije, rekla je gotovo omalovažavajući .  

Ničim drugim niste zaokupljeni! Poslije kraće stanke reče: „Toga više neće biti!- strogo će. Vaš život od danas je na prekretnici !“ Zapravo, to može biti ako me izbavite iz ove nezavidnog položaja!

Biti ćemo „spašeni.“ Oboje, šaljivo je dometnula.  Uz to, vragolasto se nasmijala, pripast ću vam kao dar s neba! Provesti ću jedan vikend s vama, a vi ćete  morati sami ukloniti svoju usamljenost.

A ja, ja, zamisli se djevojka; tko zna što će moji nadređeni odlučiti zbog moje nediscipline!?

Djevojka je naglo ispružila ruku iz ekrana i istrgnula  mladiću konzervu soka iz ruke. Otpila je gutljaj, dva. Nije se još ni snašao od iznenađenja, vratila mu je ostatak pića i hladnu limenku tutnula u dlan. To je da ne mislite kako situacija nije stvarna! – rekla je. Opet se ironično nasmijala 

No, dosta je kuknjave. Niti vama, a pogotovo meni ona neće pomoći. Moramo se upoznati. Takav je kod vas red. Zar ne? Zovem se Mola. Imam dvadeset godina. Završila sam školu za svemirske jedinice,  još  prošle godine.                                                                                                                                                                                             Ne smijem vam reći odakle dolazim.  Niti po koju cijenu! Odmah ću biti uništena!!! zajedno s vama- rekla je djevojka, sad ozbiljnim tonom..  

Saslušao ju je pažljivo. Osjetio je da joj ne smije postavljati pitanja pa je od njih odustao. Svidjela mu se na prvi pogled. Isto i način na koji mu je pristupila.

Ja sam Nikola- rekao je mladić. Zamalo joj nije pružio ruku u ekran. Još je bio zbunjen njezinom pojavom. Nije mogao reći više ni slova.

Kako bih se iskupila, moram pokušati spasiti jedno izgubljeno biće, nastavila je. Moram pomoći vama da bi održala svoj život u kakvom takvom redu. Jedini uvjet je vaša nesebična želja koja mora biti pokretač moga spasenja. Nju smijete zaželjeti samo ako nekoga ne učinite nesretnim. Ne zaboravite, u prirodi ništa nije slučajno. Ničega nema previše, nego baš onoliko koliko je potrebno. To je poznato načelo svrhovitosti svemira. Slično je i u našoj situaciji. Ako se naruši ravnoteža u vašoj želji, gubite sve. Čak i mene!- veselo je rekla djevojka.

Pristajem!- skoro je povikao. Malo se zamislio.

Ta je stanka trajala kao vječnost.

Moja je velika želja da se odmah vratite onima koji vas najviše vole i kojima najviše nedostajete. Iako sam često usamljen i znam da ću to i dalje biti, ovaj i buduće dane, želim da mi se ostvari ta želja!– rekao je mladić zažarenih obraza.

Suza mu je kapnula niz lice od tuge. Osjetio je u srcu nepodnošljivu bol na pomisao da ju može zauvijek izgubiti. Opet ju nježno pogleda. Nakon što je prestao govoriti nastao je kratak muk. Iznenada začuje se prodoran zvuk kućnog zvona. No, mladić na to nije obraćao pažnju, samo je neprekidno zurio u djevojku s ekrana koja više nije prozborila ni riječi. Njezina slika izgledala je kao zamrznuta.

Trgnuo se veselo. Ne od zvuka zvona već što mu se učinilo da je djevojka trepnula očima. To je samo varka, pomisli razočarano.

Zvonjava se nastavila. Mladić je napokon ustao i otišao do kućnog  ormarića. Uzeo je iz njega fotoaparat i snimio djevojku nekoliko puta.

Za svaki slučaj imati ću uspomenu na ovaj događaj, pomisli tužno.Odložio je fotoaparat na stol i krenuo prema izlaznim vratima da pogleda tko to uporno zvoni.

Otvorio je vrata i zinu zaprepašteno. Dugo nije mogao doći k sebi. Mislio je da će mu srce puknuti od neviđene sreće. Znao je sada da je došao kraj njegovoj usamljenosti. Ispred sebe ugleda djevojku s ekrana koja je veoma sličila djevojci iz Svemirske škole. Bila je obučena u istu onu haljinu koju je na njoj danas ugledao kada se vraćao s posla.

Dobar dan!- pozdravila ga je veselo djevojka. Dolazim iz Galaksije Drag! Sada sam potpuno slobodna!Hvala ti što si nas oboje spasio od moguće patnje!!!

Hoćeš li mi, molom te, pomoći unijeti moje stvari, zamolila je  jednostavno smiješeći se ljubazno. Pokazala je rukom na dvije putne torbe. Previše prtljage za jedan vikend.

Ali znate kakve su djevojke! Garderobe nikada dosta!

To si ti! To si zaista ti!- rekao je mladić radosno i s velikim olakšanjem. Bio je najsretniji čovjek na svijetu. Nježno ju je zagrlio, zatim uzeo njezina dva velika kovčega i propustio u svoju skromnu kuću 

Zvono je, ovaj puta istinski zazvonilo! Vrata je otvorio narogušeni policajac.U kuću mladića iz Tvornice igračaka, uđoše mrtvozornici. Jedan od dvojice pogleda u čovjeka koji ležao mrtav u naslonjaču. Pokraj njega tepih je bio zamrljan prolivenim sokom. Okrene se  drugom liječniku: „Samo me zanima zašto je mladić umro na ovakav način!?  

No, ovdje, to je na žalost već čest događaj. Sve je više ljudi izolirano od društva. Čini mi se da je i ovo usamljenička smrt.  Odviše je umrlih u posljednje vrijeme! Vlasti Zemlje morale bi nešto poduzeti…“

 Dvije milijarde svjetlosnih godina dalje od Zemlje u Galaksiji Drag vodio se naizgled, čudan razgovor.

Molo, rekao je mladić visok i vitak kao jela u odijelu svemirskih jedinica. Moraš nešto učiniti da Nikolu sa Zemlje vratiš u život!

Da mi je samo znati kako se mogao pojaviti tvoj lik na njegovom ekranu!?. Da opet u taj događaj nisu upleteni tvoji nestašluci.

Ako za to sazna Vijeće Mudraca…

Mlada djevojka nasmije se šeretski. Ali ništa ne reče nekoliko trenutaka.

To je potvrdilo njegove sumnje.

Znaš Mijane, samo spominjanje moga imena za njega znači spas. No, što ćemo s njegovom usamljenošću!? Ona je čini mi se među tim ljudima,  za sada, nerješiva u današnje vrijeme....   

Svemir33                                                                                                                                                                                                               


M a g i č n a

Književnost — Autor svemir33 @ 22:48

Oštrijeg mraza  nije doživio na otoku Ineled od kako se vratio u svoj Targan prije jedno stoljeće. Iako je razdoblje Zatamnjenja dva sunca već polako prolazilo, znanstvenici su najavljivali nenadana pogoršanja vremena još nekoliko vjekova.

Pogledao je oko sebe. Uobičajeni početak radog vremena. Zaposleni i oni koji odlaze kući jurili su u svim prvacima. Nesnosna gužva govorila mu je da će Novi Parg još dugo biti administrativno središte ove planete…

Nisu u pravu oni koji su zagovarali premještanje glavnoga grada u toplije krajeve Targana!

O tom po tom! reče nonšalantno u pola glasa…

Visoka upravna zgrada od stotinjak katova stršila je u centru mjesta dva bloka dalje. Zaželio se čvrstog tla. Odluči  na sastanak vlade ići pješice. Laganim korakom uputi se na  drugu stranu perivoja.

U sjedištu odlučivanja očekivali su da iznese svoja gledišta o problemima organizacije sudstva i policije.  Javio im je kako upravo dolazi…                                                                                                                                                

Stajao je uz rub prijelaza na samom kraju ulice, zadubljen u svoje misli. Nije ni zamijetio da pješaci prelaze na drugu stranu. Masa ga ponese…

Jedan od putnika naleti na njega i okrzne putnom torbom. On iznenađeno pade na koljena.

Izgledao je zbunjeno.

Opet se događa!!! reče u sebi.

Nenadano, netko ga nježno uhvati ispod ruku i pokuša podići.

Oprostite! začuje ženski glasić. Nisam vas htjela srušiti na tlo! Inercijom ste pošli za ostalima na drugu stranu… pa…

Okrene se. Začuđeno podigne glavu ugledavši djevojku višeg rasta. Dugokosu crnku, kao nebo plavih, uplašenih očiju, očekujući od njega prihvaćanje oprosta.

Zajapurenih obrazi zažarili su se od napora.

Mladić koga je podizala bio je visok i vitak. Oštra, garava čekinjava kosa pokrivala je iskošeno čelo ispod kojih su je gledale stroge  oči, navikle da im se nije pametno suprotstavljati. Izborano lice i četvrtasta brada  izražavala su snagu savladavanja nebrojenih prepreka u njegovom dosadašnjem životu.

Natkrilo  ju je plavkasto odijelo svemirskih snaga.

Njegove tamne oči gledale su je s nesvakidašnjim zanimanjem.

Ustane s bolnim grčom, barem  se tako učinilo…

Vidio je da se još više uplašila. Iako je htio prsnuti u smijeh, suzdrži se i usiljeno skupi usnice. 

Djevojka to osjeti kao odbijanje. Jarosno podigne prćasti nos.

Još ću se jednom ispričati za svoju nepažnju! A, ona, onda, zamuca, sa mnom činite što vam je volja!  Možete me i tužiti Odjelu za moral… Pokaže na svoj bijeli kostim.  Na reverima imala je tri zvjezdice.

Pripravnica sam u odjelu svemirskih komunikacija s drugim narodima.

Ako se na to odlučite, ode u vjetar moja karijera znanstvenice!

Oh! Oh! Nikako to ne želim! klikne mladić gromkim glasom. 

Prihvaćam da sam kriv za ovu nezgodu! Nije mi ništa. Samo je stradao moj muški ponos.

Ni sam ne znam kako sam mogao pasti na sredini ceste… To mi se naime, dogodi, jednom u milijardu godina!!!

Taj događaj nastupio je danas! 

I baš  na mene naleti takva ljepotica! Da sam bar prije znao kako će se to zbiti!? jadikujući će mladić.

Nepoznata se od srca nasmije.

Napetost popusti…

Znači li to, da se ne ljutite što ste se vjerojatno ozlijedili mojom krivicom? 

On potvrdi kimajući glavom.

Djevojka sva sretna, pruži mladiću ruku u znak pomirenja.

Ja sam Magična, reče jednostavno. Kao da je oklijevala pri izgovoru svojega imena.

Tek sam danas stigla na Targan! Mi u narodu Renioda poznati smo po tome što rado ulijećemo u mnogobrojne probleme.

 Nasmije se lukavo.  Iz kojih onda, na jedvite jade, pokušavamo izvući raznim smicalicama…

Ja nisam takva! reče ponosno. Zato sam često izložena podsmjehu.No, to nije moj problem! reče prkosno.

Buntovnica sam od rođenja! Volim onoga tko me privlači i koga ja privlačim. Radi toga još nisam našla pravu osobu s kojom bi provodila cijelo vrijeme ovoga svijeta.

Ha! Ha!

Ipak ne gubim nadu i snove! dometne, ne baš sigurno.  

Magična, Magična kažeš, ponovio je zainteresirano mladić, podigavši desnu obrvu.

Ti si dakle, ta…

Djevojka je opet imala uplašen izgled.

Zar sam toliko zloglasna da ste čuli za mene i ovdje na Targanu?!

Bio je razoružan iskrenošću i nevinošću djevojačkog izraza. Odluči da TO obavi ovdje, na licu mjesta. Mora otkriti svoj identitet. Uzme djevojku za ruku i čvrsto je stisne.

Ja sam Kapetan Renid Nord,  poznat kao Sudac Nord, reče blagim glasom da smiri uplašenu.

Magična razrogači oči. Strah i očajanje zamrzne joj se u zjenicama. Padne na koljena i bolno zajauče.

Napokon sam kažnjena za svoje nestašluke!!!

Znači vi ste „Onaj Sudac Nord“ koji nikome ne oprašta za nedaće učinjene drugima!

Jadna, ja! zaplače bolno. Moja drskost, u posljednje vrijeme, došla je na naplatu…

Suze su joj tekle niz obraze. 

Kapetan Nord pričeka nekoliko trenutaka.

Nisi dobro čula, draga djevojko! Ja jesam strogi Sudac Nord. Malo prije sam rekao da „padnem na koljena“ svakih milijardu godina… To je sasvim istina.

Ali, samo onda kada trebam izmijeniti način odnosa među ljudima!

Taj dan je došao!!!Tebe sam odabrao za jedan pojam koji je odavno izgubljen u vremenu. To je pojam MAGIČNOST I!!

Ljudi su se otuđili jedni od drugih. Nema među njima privlačnosti. Vezuje ih samo interes i materijalna korist! 

Moji pomoćnici prate tvoj razvoj od rođenja. Potpuno zaslužuješ da u čovjeku pokreneš vrijednosti koje su potpuno nestale. Tvoji dosadašnji napori su uzaludni! Ne možeš učiniti ništa bez moje s u r a d n j e.

Ti ćeš kao i do sada, ali s učinkom, njegovati PRIVLAČENJE čovjeka čovjeku!!!  

Moram spriječiti propadanje Svemira!!!

Tvoje će ime u ljudima ponovo pokrenuti želju za zbližavanjem, praštanjem i suosjećanjem!!!

Njegov glas odzvanjao je širom svemirskih prostranstava gdjegod je postojao život…. 

Kapetan Renid Nord, položi ruku na djevojčinu glavu. Sve uokolo zastane! Skameni se!  Ali, samo za jedan tren. Okolinu obasja svijetlost. U svim nijansama blještavija nego do sada.

Odjednom, ljudi oko MAGIČNE, gledali su jedni u druge sa zanimanjem, drugačije nego do sada!!!

A Magična!?  Gledala je uokolo. Izgledala je tako sretno što su joj se počeli ispunjavati nade i snovi o boljem životu. Ne samo na njezinom Reniodu već u cijelom svemiru, gdje god je nedostajalo čvrstih veza među mislećim bićima!!!

Možda se, mislila je,  u istom času počelo među njima razvijati nešto što se nekada nazivalo LJUBAV!!!

A Kapetan Renid Nord bio je zadovoljan koliko i Magična. Uputi se prema zgradi u kojoj je trebao obaviti još toliko posla

Svemir33

     .  

I z l e t n i c a

Književnost — Autor svemir33 @ 18:46

Kiša je uporno padala. Sitna, jesenska. Dan je bio na izmaku Činilo se da će sunce prodrijeti kroz dio svjetlijih oblaka koji su manjim dijelom prekrivali dolinu. Brežuljci s južne strane neba izgledali su tmurno i maglovito. Vijugava cesta poput ogromne zmijurine kao da je uranjala u dno rječice koja je već bila obavijena izmaglicom.

Prozirnijom stranom brda gdje je kiša već prestala padati, jurio je sportski automobil prema okrajku ceste koja je širokim mostom narušavala čaroliju i povezivala dugi dio udoline načičkane gustom borovom šumom. Vozilo je iznenada stalo. Iz njega se jedva izvukao poviši, krupni muškarac mlađih godina.

Zastao je stotinjak metara od mosta. Učinilo mu se da je nešto neobično primijetio. Kao da se tlo pomaklo. Često je tu prolazio. Naprosto je osjetio promjenu krajolika. Nije znao gdje. Bio je zbunjen. Okrenuo se i pažljivo pogledao prema niskim stijenama pokraj njega. Naćulio je uši kao da nešto osluškuje. Uputio se zatim prema obližnjoj usjeklini. Opet je zastao. Iz blizine čuo se tihi jecaj i nekakvo struganje. U nekoliko koraka dotrčao je do pukotine u stijenama. Sav usplahiren nagnuo se naprijed. Ugledao je duboki ponor prema dolini. Zavrtjelo mu se u glavi. Nije podnosio ovakve situacije. Protrljao je sljepoočnice. Osjećao se malo bolje. Opazio je da su mu cipele upale u mulj.

Svuda oko njega zemlja je bila vlažna. Nagnuo je glavu u pravcu šuma. Začuo je stenjanje odmah ispred sebe. Još se malo savio i zapazio uski, glineni procijep. Na njegovom dnu nazirala se sitna ženska osoba duge, umrljane plave kose. Začudio se kako je mogla upasti kroz takav uski otvor. Pogledao je pokraj nje i onda mu bi sve jasno. Procijep se zbog klizišta, naočigled zatvarao. Ispružio je svoje duge ruke. Nije ju mogao dohvatiti samo je zagrebao blatnjavu travu..

Opet je očajno zamahnuo desnicom. Bilo je uzalud. Do dna usjeka bilo je nekoliko metara.

Osjećao je u sebi nemoć ali i neodoljivi poriv da ju spasi. Očigledno je bila još živa. Za potvrdu vidio je kako je pomaknula glavom i zagrebla rukom po muljevitom dijelu procijepa. Ako nešto ne poduzmem mulj ju može zatrpati svakog časa, pomislio je. Nije znao što da učini. Sekunde su odmicale. A onda je našao moguće rješenje. No, prije toga želio ju je ohrabriti.

Nemoj se micati! povikao je.

Začas ću donijeti konopac pa ću te izvući.

Evo odmah idem!

Kao za potvrdu da ga je čula, zajecala je iznemoglo.

Otrčao je do vozila u nekoliko koraka. Otvorio je prtljažnik i izvukao uže za vuču. U trku prema pukotini napravio je omču. Namotao je i zavezao oko ruke a drugi kraj spustio prema unesrećenoj.

Provuci omču ispod ruku zatim uhvati uže iznad glave. Zemlja je vlažna. Izvući ću te bez poteškoća, zahroptao je teko dišući.

Ona je ječeći poslušala.

Mladić je pažljivo pomaknuo konopac kako bi se zategnuo ispod njezina pazuha. Snažno je povukao prema otvoru. Unesrećena je poletjela uvis i našla se u hipu u njegovom naručju.

Teško su disali. Čvrsto ju je držao uz svoje grudi. Bojao se da će ponovno propasti u usjeklinu ako samo popusti stisak. Čuo je svoje i njezine otkucaje srca. Pogledao ju je u lice. Bila je mlada. Mogla je imati oko dvadesetak godina. Sjedio je na nekom kamenu držeći ju i dalje u naručju. Tupo je gledao kako se klizište polako urušavalo.

Za samo nekoliko sekundi zakasnio bih, pomislio je.

Nakon dugo vremena kada je došao k sebi, podignuo je djevojku koja je i dalje bila u besvjesnom stanju i ponio do automobila. Smjestio ju je na zadnja sjedišta u ležećem položaju. Djevojka je ravnomjerno disala Namjestio joj je kosu što joj je zaklanjala umrljano lice.

Izgleda da nije teže povrijeđena!

Možda je samo malo izgrebena od pada s visine i zatezanja konopca, rekao je poluglasno. Ušao je u automobil i pogledao ispred sebe na drugu stranu doline.

Za desetak minuta biti ćeš u krevetu, a onda ćemo vidjeti što dalje učiniti s tobom, rekao je opet na glas kao da ga je mogla čuti.

Vozeći automobil zaustavio se ispred teških željeznih vrata velike, nisko prizemne kuće. Uključio je daljinski upravljač. Vrata su se otvorila i kada je prošao, za njime bešumno zatvorila. Mladić je krenuo u prostrano dvorište popločeno mramornim pločama. Zaustavio se pred kućnim vratima, otključao ih. Okrenuo se prema vozilu.

Djevojka je još uvijek nepomično ležala na stražnjim sjedalima. Otišao je do kola i nježno unio onesviještenu u sobu za goste. Spustio ju je na dio prostranog kreveta. Stavio joj mekani jastuk pod glavu. Uputio se zatim do velikog stola. Uzeo je iz ladice velike škare. Kada je došao do djevojke razrezao joj je haljinu po dužini. Skinuo ju je oprezno bojeći se da joj ne pogorša stanje ako je teže ozlijeđena. Ostala je samo u gaćicama. Pregledao ju je pažljivo s obije strane tijela. Nije imala nikakvih vanjskih ozljeda. Bila je čak bez ogrebotina.

To mu se učinilo čudnim jer je bio siguran da je vidio mjestimične povrede na vratu i licu. Nije imala ni tragove užeta ispod pazuha. Okrenuo ju je ponovo na leđa.

To nije moguće! rekao je glasno.

To nije moguće! neprestano je ponavljao tu rečenicu.

Djevojku je probudio njegov zvonki glas. Otvorila je oči i zatim tiho zastenjala. Imala je izobličeno lice od užasa.

Gdje sam? Gdje se nalazim? Što mi se dogodilo?

Pogledala je zastrašeno u mladića. Vi ste me spasili! Prepoznala sam vam glas! rekla je promuklo.Sama se ne bih mogla izvući! Za to još nisam spremna.

Zašutila je na trenutak...

Nemam riječi da vam zahvalim. Nadam se da ću vam se moći odužiti za ovaj dar života.

Djevojka je bila i dalje izvan sebe. Zamahala je rukama želeći ustati iz kreveta. Mladić je podigao desnu obrvu.

Nasmiješio se prijazno. Uhvatio je djevojku za ruke prisilivši ju da opet legne.

Ništa spomena vrijedno! Za tako lijepu djevojku bio bih spreman i na veće napore, našalio se.

Nije znao odakle da počne. Htio je biti taktičan. Nije mi jasno. No, recite mi kako ste dospjeli na ovo mjesto?

Zašto nema tragova u okolici? Gdje su vam osobne stvari? Nemate ni prijevoznog sredstva?

Niste li pali iz svemira? Mladić se slatko nasmiješio svojoj duhovitoj dosjetki.

Nagnuo se nad nju. Htjede joj namjestiti pramen kose što joj je pao na čelo.

Uzmaknula je instinktivno. Razrogačila je oči. Imala je čudan izraz lica.

Kako? Kako ste pogodili? Jeli me netko vidio?

Ah! Izgubljena sam! Nisam bila pažljiva. Zakasnila sam.Uhvatila se rukama za glavu. Pogled joj je odlutao prema njezinoj haljini. Shvatila je da je skoro naga. Zacrvenjela se od stida. Jednom je rukom pokrila gole grudi a drugom nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, pružila prema razrezanoj haljini. Otvorila je zatvarač. Iz desnog džepa žurno je izvukla nekakvu plastičnu pločicu.

Drhtavo ju je pružila prema njemu.

Uzmite, rekla je usplahireno. Jučer joj je istekao rok. Uprla je prstom u ne neke crtice i vijuge koje su za nju značile datum.

To je povratna karta za posjet vašoj Zemlji. Ja sam iz Tesline Galaksije, nastavila je. Moj dom zove se Targan.

Malo se primirila. Došli smo u posjet njegovom rodnom kraju Smiljanu, rekla je ponosno. Ove godine slavimo sto pedeset godina od znanstvenikova rođenja. Inače sam studentica elektronike…

Učinilo mu se da je od važnosti podignula u vis prćasti nos.

On joj je oklijevajući uzeo kartu iz ruke.

Više se nikada neću vratiti kući, nastavila je jadikovati. Nisam se na vrijeme vratila pred Vremenska vrata. Zatvorila su mi se gotovo pred nosom. A onda sam se zaglavila. Bila su na ovom mjestu, ojađeno je pokazala rukom pokraj urušene usjekline.

Ostala sam dok su drugi još jučer otišli svojim kućama. Vjerojatno nisu ni primijetili da me nema.

Oh, izgubljena sam, ponovila je. Duboko je uzdahnula.

Za mene nema više povratka, gorko je zaplakala djevojka.

Mladić je s nevjericom čvrsto držao plastičnu pločicu, bojeći se da mu je djevojka ne će istrgnuti. Pogledao je u čudne crtice i hijeroglife.

Bila je ispisana nekakvim nepoznatim pismom. Ne s ovog planeta…

Svemir33


Pripravnica

Generalna — Autor svemir33 @ 21:19

Otvori oči i pogleda u vis. Iznad nje prostirao se nebesko plavi strop iscrtan raznolikim šarama. Sličile su sazviježđima dalekog svemira. Začudi se što to ranije nije primijetila.  Zasigurno Znak je poslan danas. Komisija mi daje do znanja da moramo uspostaviti vezu, reče u  sebi uzbuđeno. Upute je već primala nebrojeno puta u njezinom mladom životu. No, sve više je postajala samostalna. Duboko uzdahnu. Strop se počeo okretati oko svoje osi. Prepozna u njemu Nebeski Globus. Čekala je strpljivo. Galaksije su prolazile u nizu. Napokon kretanje se zaustavilo. Pojavile su se sitne nakupine zvijezda. Potraži baš određenu planetu. Oči joj se napokon  zasjaje. Sjetno se nasmiješi. Dugo je gledala u okruglu skupinu. Najveći planet koji se približavao njezinom pogledu bio je Nexus u sustavu  Doradu Nebula. Smješten deset tisuća svjetlosnih godina od Magelanovih oblaka. To je bio njezin pravi dom.  Odatle se putovalo diljem svemirskih prostranstava. Primila je poruku u djeliću sekunde. Zadovoljno kimnu glavom. Još imam malo vremena, reče. Sanjarila je još neko vrijeme dok nije pala je u laganu ošamućenost od kasnog povratka kući.

Probudila se naga na velikom prostranom krevetu koji se nalazio na sredini sobe. Lijeno se protegne. Upre pogled u svoje duge prste. Nokti su joj postajali ljubičasti. Moram ustati, reče. Ovo mi je posljednji dan u ovom mjestu. Vrijeme mi je da idem. Nije ni obratila pažnju na muškarca koji je ležao pokraj nje, također nag.

No, poslije podužeg razmišljanja, ipak ga ovlaš pogleda.Ah, kako je mlad i lijep! Baš mi ga je žao! No, moram ga  uništiti! To je bio do sada jedan od naloga Komisije. Ne smijem  ostaviti za sobom ni najmanji trag koji bi ga sa mnom povezivao. Zamisli se. Nakon nekog vremena izgledala je kao netko tko još nije donio konačnu odluku.

Neću više biti tako bezdušna. Dugo sam među Ljudima da ne bih mogla postupno poprimiti njihove emocije. Moram se s vremenom promijeniti. Od sada ću tako i postupati. Manje okrutno. Da me vlasti Zemlje ne otkriju moram izmisliti neki bolji način svoga odlaska. Učiniti ću sve da ga spasim! To sam odlučila! I gotovo!- reče nekako prkosno. Zar joj nisu u Poruci rekli da može djelovati i po svojoj volji. Sada je došao taj čas. Bila je potpuno zrela osoba. Barem je tako mislila.To su joj danas i dali na znanje.Poslije nekoliko trenutaka, sinu joj  misao. Osmjehnu se radosno i ukloni pramen kovrčave kose koji joj je pao preko lijevog oka.

Imam rješenje! Uzdahnu s olakšanjem. Nagne se nad njim. Rukom prijeđe preko mladićeva čela. Ničega se neće sjećati! Zavoljela sam ga za ovo kratko vrijeme što sam s njim provela u ovom       gradu, pomisli sjetno. Tako mi je prirastao k srcu kao da sam ga oduvijek poznavala. Možda zbog toga što je ovako jadan!- reče to poluglasno bojeći se da će ju netko čuti.

U stanu nije bilo nikoga osim njih dvoje. Ustane odlučno i krene prema velikom zidnom ogledalu. Zastane ugledavši svoje mlado lice. Bilo je blijedo, dugoljasto i prijazno. Opet ga moram zapamtiti! Po tko zna koji put,  pomisli s tugom. Učini joj se da plače. Obriše dlanom  obraz. Kao u Ljudi, reče. No, to je bila varka. Znala je da ne može plakati. Ipak bila je drukčija od njih.

Imala je čelično crnu kosu i izrazito plave oči. Nos joj je bio pravilan, malen i prkosan. Iako je bila srednjeg rasta noge su joj imale izgled savršenih linija Dok se zagonetno osmjehivala, oko izvijenih, rumenih, poluotvorenih usta iz kojih je izvirivalo dva reda kao biseri bijelih zubi pojave se  dvije male rupice. Podignula je oči ka ogledalu. Osjeti lagane trnce u cijelom organizmu.  Tijelo joj se počelo mijenjati u drugu osobu. Prvo oblik glave u četvrtasti. Vitkiji struk činio ju je višom. Oči su joj postajale zelene a kosa plavkasta, nešto duža nego prije. Povećih grudi jabučastog izgleda sličila je djevojkama s naslovnih stranica zabavnih magazina. Radoznalim pogledom pratila je završetak promjena. Bila je zadovoljna svojim novim izgledom.

Uvijek je po mojoj želji, pomisli i nasmije se.  Kada je metamorfoza bila završena uputi se prema otrcanoj kožnoj fotelji na kojoj se nalazilo donje rublje i haljina. Ponovo se samozadovoljno prošeta do ogledala. Onako gola okrene se oko sebe i pogleda po sobi. Zastane. Neke njezine stvari bile su razbacane unaokolo. Kakva burna noć! Pa sve su joj noći bile s njim burne!- zahihoće se veselo,  saginjući se pokupi ih i stavi u poveću putnu torbu. Obuče se i pruži ruku prema cipelama što su se nalazile ispod noćnog ormarića. Drugom rukom uhvati  ručku ormarića, otvori ga i odahne.

Tako sam i mislila, reče zadovoljno zatvorivši ladicu. Ne samo da ću ga spasiti, već ga moram i egzistencijalno osigurati! Nakon što se obukla uzme torbu  sa police i uputi se prema izlaznim vratima. Emocije kao da su opet nestale promjenom njezine ličnosti. Nije se ni osvrnula prema mladiću koji je mirno spavao…

Zvono zidnog sata zazvoni kreštavim zvukom. Mladić naglo skoči iz kreveta. Zatim opet nakon nekoliko trenutaka zbunjeno sjedne na njegov rub. Trgne ruku kao oparen. Tamo gdje ju je držao osjetio je toplinu. Pogleda prema plitkom udubljenju pokraj svog ležaja.

Tu je netko skoro spavao!- zamalo poviče. Ničega se ne sjećam! Tko bi spavao s  ovakvim bijednikom kao što sam ja!? zapita se samosažaljivo. Nitko!- sam sebi odgovori rezignirano. Bijesno zagrebe desnom nogom po podu. Protrlja čelo.

Zašto se ne mogu sjetiti što se dogodilo?- zavapi očajno. Ispruži i drugu ruku. Prostirka je bila topla i na drugom mjestu! Jesam li poludio? Tko je sa mnom proveo noć!?

Obuče se polako ništa ne shvaćajući. Na noćnom ormariću opazi nekakav papirić. Pogleda ga. To je bio odrezak od lutrije što ga je uplatio prije dva dana u obližnjoj trafici. Uzme ga u ruku. Na njemu je pisalo da je podigao dobitak. Nagne se i otvori ladicu. Zaprepasti se kada je ugledao da je ispunjen novčanicama.

Od tisuće su!-  reče nekako glupavo. Svrne pogled na priznanicu. Vidio je svoj potpis. Istina je!- jaukne. Nisam nikoga opljačkao!

Iznenada začuju kucanje na vratima. Odmah dolazim! - poviče. Brzo zatvori ladicu ormarića i pođe da ih otvori . Malo ih odškrine. Tko je?- zapita oprezno. Ugleda gazdaricu. Pokušao je zatvoriti vrata, no, ona mu to zapriječi gurnuvši nogu prijeko praga.

E, nećeš mladi gospodine! Stalo me izbjegavaš! - reče razjareno stara baba raščupane sijede kose. Buljave oči gledale su u njega pakosno.

Već mi skoro godinu dana ne plaćaš stanarinu! Stalno se izvlačiš. Duguješ mi pet tisuća!

Gospodin bi stanovao u centru a nema za to mogućnosti! Student! Ha, ha!- nemoj da me nasmijavaš! Pogledala ga je prezrivo. Danas ćeš mi platiti ili mijenjam bravu na vratima! Razumiješ li prokletniče?- izdere se.

I on je sada bio ljut. Napustila ga je dugogodišnja poniznost. Dobro! Napišite priznanicu da ste primili novac, i ovog trenutka izlazim iz ove rupe! Zatvori joj vrata pred nosom. Odmah dolazim!- poviče za njom dok je odlazila hodnikom.

Iz ormara uzme svoje stvari i spremi ih u otrcani kovčeg. Izvuče ladicu iz ormarića i istrese novac na krevet. Izbrojao je pet milijuna. Drhtavom rukom uzme iz svežnja šest  novčanica i stavi ih u džep. Ostali novac pažljivo poslaže u ruksak i stavi ga na leđa. Otvori vrata i izađe  iz sobe. Malo poslije začuje gazdaričin glas.

Evo računa! Hoću svoj novac! Mladić joj pruži novčanice. Pokuša uzeti priznanicu.

Čekaj!- vrisne baba povlačeći nepovjerljivo papirić. Moram provjeriti da nisu lažne. Tko bi tebi još vjerovao? Opipa ih prstima. Hukne zadovoljno. No, dobro. Pruži mu račun. Možeš ići kud god želiš.

Mladić ga skoro istrgne iz njezine malešne ruke, pokupi kovčeg i izađe na ulicu bez pozdrava. Još više se začudi nego kad je ugledao novac. Tlo mu se zaljulja  pod nogama. Ništa nije shvaćao. Okolinu skoro nije poznavao. Većina kuća bila je drukčija. Neke su bile nove i preuređene. Pogleda na svoj sat pa na crkveni koji se nalazio stotinjak metara dalje.

Vrijeme je isto, izusti sumnjičavo.  Ni sam nije znao zašto je to rekao. Pomisli da je poludio. Spusti kovčeg na zemlju. Iz džepa izvadi stanodavkinu priznanicu. Jučer sam planirao da idem kući, reče glasno. Nadnevak je pravi. I godina. Zaprepasti se opet na tu pomisao.

U obližnjem kiosku kupi novine. Pogleda ih i razrogači oči. Učini mu se da će pasti u nesvijest. Sjedne iznemoglo na obližnju klupu. Osjeti se bolesno. Nakon nekog vremena pomisli da je našao izlaz. Iz džepa izvadi mobitel. Uključi ga i nazove jedan broj nadajući se razrješenju nedoumice. Nakon nekoliko trenutaka javi se neka žena.

Mama jesi li to ti?- upita pun nade.

Tko zove?- začu podozriv glas.

Ja sam Nikola. Osjetio je ljutnju i povišeni ton. Zdravo!

Marija, molim te mogu li dobiti  mamu na telefon?

Ah, ah, bezobrazniče!- zajauče njegova sestra, prepoznavši bratovljev glas. Mama je umrla prije pedeset godina! A gdje si ti dosada bio!? Veza se prekide prije nego što je išta mogao objasniti.

Nije znao što da radi. Izvadi iz džepa stanodavkinu priznanicu. Bila je to 2069. Sutradan je trebao biti kod kuće. Mama je pozajmila novac za stan i odijelo koje je već bilo iznošeno. Javila mu je to prije nekoliko dana. Uzme kovčeg s klupe i pođe u svoj sada već bivši stan. Stane ispred broja 23 i pritisne prstom na kućno zvono. Nakon podužeg čekanja, vrata mu otvori neka  žena osrednjih godina. Nije ju poznavao. Pomisli da je u međuvremenu dok je otišao iz kuće, došla gazdarici u posjet.

Dobar dan!- reče ljubazno. Molim vas hoćete li pozvati gospođu Anu, moju stanodavku. Prije sat vremena platio sam joj stanarinu.

Žena ga pogleda začuđeno. Je li se vi to sa mnom šalite!? – upita ga jetko. Moja tetka već je davno mrtva. Ja ovdje stanujem dvadesetak godina. Prije mene u kući je dugo živio moj pokojni brat. Namrštivši se, žena mu ljutito zalupi vrata pred nosom prije nego što je išta mogao dalje prozboriti.

Nakon nekoliko trenutaka, oklijevajući, mladić uzme u ruku prtljagu i uputi se niz ulicu, potpuno prazan i izgubljen…

Svemir33                                                                                                                                                                                                               

 

Powered by blog.rs