Svemirske priče

      
Nikola je bio tridesetogodišnji mladić. Kao i većina drugih njegovih sugrađana  radio je svaki dan od devet do sedamnaest sati u gradskoj Tvornici igračaka. Nije bio običan radnik. Određivao je izgled igračaka. Ponosio se svojim zanimanjem. Jednom riječju, bio je omiljeni dizajner. Primao je plaću po uspjehu na tržištu. Tvornica je stalno povećavala proizvodnju što mu je donosilo znatne prihode. Nije imao prijevozno sredstvo, pa je do posla i natrag uvijek odlazio gradskim vozilima što je bilo čudno za njegov ugled. Zajedljivci su mu prigovarali da je škrtac, no, on za to nije mario. Na takve primjedbe samo se znao ponekad tužno nasmijati što je znalo naljutiti njegove sugovornike.I sada je sjedio na desnoj strani tramvaja. Pažljivo je gledao radnike kako odlaze umorni svojim kućama. Tako je bilo sve do Medicinske škole koja se nalazila pokraj Tvornice. Već duže vrijeme imao je predosjećaj, da će u svom mjestu, naći djevojku koja će mu zaokupiti pažnju. I ukloniti mu usamljenost koja je graničila s ludilom!Bio je posve uvjeren. Zato je njegova pozornost odjednom bila zaokupljena prema djevojkama koje su uvijek za vrijeme odmora izlazile iz škole do obližnjeg restorana.

Uzdrhtao je od uzbuđenja kad je jedna od njih okrenula glavu i znatiželjno ga pogledala. Nije ga prestala gledati sve dok joj tramvaj nije izmakao iz vidokruga.

Bio je potresen…

Nikada ju neću zaboraviti! - rekao je skoro glasno. To će biti moja djevojka! Moje će samoće nestati. Čvrsto sam uvjeren!  

Ovaj dan bio je petak, posljednji  radnog mjeseca. Svaki slijedeći odmor dočekivao je s nerazumljivom ravnodušnošću. Išao je na izlet do šume koja se nalazila pokraj njegove kuće na golemoj uvali obližnje rijeke.

No sve je bio tužniji i tužniji.Nakon što  se dobro odmorio na udobnom kauču, uzeo je iz hladnjaka konzervu soka, sjeo u duboku fotelju i uključio televizor. Poslije nekoliko trenutaka svjetlo se pojavilo na ekranu.

Čekao je nestrpljivo da se pokaže poznati naslov tv serije, ali je ostao svjetlucav, prazan.

Uzalud. Uključio je neki drugi, zatim i više programa,  slike nije bilo ni na jednom kanalu. Kada je htio ustati i popraviti kvar, pred njim se pojavila slika neke mlade djevojke. Pogledao ju je s čuđenjem. Vrlo je sličila osobi koju je prije neki sat vidio iz tramvaja.

Poslije dugo vremena pokušao je promijeniti program ali bez uspjeha. Djevojka je ostala ispred njega gledajući ga upitno.

Gdje sam ja? 

Što ovdje radim? –započela je s pitanjima. A onda kao da se nečega sjetila, počešala se nervozno po glavi.

Nakon poduže šutnje rekla je mladiću: "Vi ste jedini krivac što se ovdje nalazim! Imala sam neugodan razgovor sa svojim zapovjednikom. I što sad!? Uništili ste mi sat odmora! Ja sam zarobljenica vremena zbog vaše mašte i neaktivnosti. Osim posla koji obavljate u tvornici samo gledate tv serije, rekla je gotovo omalovažavajući .  

Ničim drugim niste zaokupljeni! Poslije kraće stanke reče: „Toga više neće biti!- strogo će. Vaš život od danas je na prekretnici !“ Zapravo, to može biti ako me izbavite iz ove nezavidnog položaja!

Biti ćemo „spašeni.“ Oboje, šaljivo je dometnula.  Uz to, vragolasto se nasmijala, pripast ću vam kao dar s neba! Provesti ću jedan vikend s vama, a vi ćete  morati sami ukloniti svoju usamljenost.

A ja, ja, zamisli se djevojka; tko zna što će moji nadređeni odlučiti zbog moje nediscipline!?

Djevojka je naglo ispružila ruku iz ekrana i istrgnula  mladiću konzervu soka iz ruke. Otpila je gutljaj, dva. Nije se još ni snašao od iznenađenja, vratila mu je ostatak pića i hladnu limenku tutnula u dlan. To je da ne mislite kako situacija nije stvarna! – rekla je. Opet se ironično nasmijala.   

No, dosta je kuknjave. Niti vama, a pogotovo meni ona neće pomoći. Moramo se upoznati. Takav je kod vas red. Zar ne? Zovem se Mola. Imam dvadeset godina. Završila sam školu za svemirske jedinice,  još  prošle godine.                                                                                                                                                                                             Ne smijem vam reći odakle dolazim.  Niti po koju cijenu! Odmah ću biti uništena!!! zajedno s vama- rekla je djevojka, sad ozbiljnim tonom..  

Saslušao ju je pažljivo. Osjetio je da joj ne smije postavljati pitanja pa je od njih odustao. Svidjela mu se na prvi pogled. Isto i način na koji mu je pristupila.

Ja sam Nikola- rekao je mladić. Zamalo joj nije pružio ruku u ekran. Još je bio zbunjen njezinom pojavom. Nije mogao reći više ni slova.

Kako bih se iskupila, moram pokušati spasiti jedno izgubljeno biće, nastavila je. Moram pomoći vama da bi održala svoj život u kakvom takvom redu. Jedini uvjet je vaša nesebična želja koja mora biti pokretač moga spasenja. Nju smijete zaželjeti samo ako nekoga ne učinite nesretnim. Ne zaboravite, u prirodi ništa nije slučajno. Ničega nema previše, nego baš onoliko koliko je potrebno. To je poznato načelo svrhovitosti svemira. Slično je i u našoj situaciji. Ako se naruši ravnoteža u vašoj želji, gubite sve. Čak i mene!- veselo je rekla djevojka.

Pristajem!- skoro je povikao. Malo se zamislio.

Ta je stanka trajala kao vječnost.

Moja je velika želja da se odmah vratite onima koji vas najviše vole i kojima najviše nedostajete. Iako sam često usamljen i znam da ću to i dalje biti, ovaj i buduće dane, želim da mi se ostvari ta želja!– rekao je mladić zažarenih obraza.

Suza mu je kapnula niz lice od tuge. Osjetio je u srcu nepodnošljivu bol na pomisao da ju može zauvijek izgubiti. Opet ju nježno pogleda. Nakon što je prestao govoriti nastao je kratak muk. Iznenada začuje se prodoran zvuk kućnog zvona. No, mladić na to nije obraćao pažnju, samo je neprekidno zurio u djevojku s ekrana koja više nije prozborila ni riječi. Njezina slika izgledala je kao zamrznuta.

Trgnuo se veselo. Ne od zvuka zvona već što mu se učinilo da je djevojka trepnula očima. To je samo varka, pomisli razočarano.

Zvonjava se nastavila. Mladić je napokon ustao i otišao do kućnog  ormarića. Uzeo je iz njega fotoaparat i snimio djevojku nekoliko puta.

Za svaki slučaj imati ću uspomenu na ovaj događaj, pomisli tužno.Odložio je fotoaparat na stol i krenuo prema izlaznim vratima da pogleda tko to uporno zvoni.

Otvorio je vrata i zinu zaprepašteno. Dugo nije mogao doći k sebi. Mislio je da će mu srce puknuti od neviđene sreće. Znao je sada da je došao kraj njegovoj usamljenosti. Ispred sebe ugleda djevojku s ekrana koja je veoma sličila djevojci iz Svemirske škole. Bila je obučena u istu onu haljinu koju je na njoj danas ugledao kada se vraćao s posla.

Dobar dan!- pozdravila ga je veselo djevojka. Dolazim iz Galaksije Drag! Sada sam potpuno slobodna!Hvala ti što si nas oboje spasio od moguće patnje!!!

Hoćeš li mi, molom te, pomoći unijeti moje stvari, zamolila je  jednostavno smiješeći se ljubazno. Pokazala je rukom na dvije putne torbe. Previše prtljage za jedan vikend.

Ali znate kakve su djevojke! Garderobe nikada dosta!

To si ti! To si zaista ti!- rekao je mladić radosno i s velikim olakšanjem. Bio je najsretniji čovjek na svijetu. Nježno ju je zagrlio, zatim uzeo njezina dva velika kovčega i propustio u svoju skromnu kuću…  

Zvono je, ovaj puta istinski zazvonilo! Vrata je otvorio narogušeni policajac.U kuću mladića iz Tvornice igračaka, uđoše mrtvozornici. Jedan od dvojice pogleda u čovjeka koji ležao mrtav u naslonjaču. Pokraj njega tepih je bio zamrljan prolivenim sokom. Okrene se  drugom liječniku: „Samo me zanima zašto je mladić umro na ovakav način!?  

No, ovdje, to je na žalost već čest događaj. Sve je više ljudi izolirano od društva. Čini mi se da je i ovo usamljenička smrt.  Odviše je umrlih u posljednje vrijeme! Vlasti Zemlje morale bi nešto poduzeti…“

 Dvije milijarde svjetlosnih godina dalje od Zemlje u Galaksiji Drag vodio se naizgled, čudan razgovor.

Molo, rekao je mladić visok i vitak kao jela u odijelu svemirskih jedinica. Moraš nešto učiniti da Nikolu sa Zemlje vratiš u život!

Da mi je samo znati kako se mogao pojaviti tvoj lik na njegovom ekranu!?. Da opet u taj događaj nisu upleteni tvoji nestašluci.

Ako za to sazna Vijeće Mudraca…

Mlada djevojka nasmije se šeretski. Ali ništa ne reče nekoliko trenutaka.

To je potvrdilo njegove sumnje.

Znaš Mijane, samo spominjanje moga imena za njega znači spas. No, što ćemo s njegovom usamljenošću!? Ona je čini mi se među tim ljudima,  za sada, nerješiva u današnje vrijeme....   

Svemir33