Svemirske priče

      Stigao je jednoga dana na planetu Teran nenajavljen! Nikakvo čudo! Dolazi uvijek na kraju vremena. Ni više ni manje! Kada on dođe nema vrludanja. Njegova riječ je glavna. Sluša se bez pogovora. I gle!  Nijedno živo biće  od kako je svijeta i vijeka nije mu se moglo suprotstaviti. I u toj neumitnoj činjenici čovjek je našao smisao života… 

Mladić nesvakidašnje vanjštine stajao je ispred kuće broj dvadeset tri. Onako visok i mršav klatio se naprijed, nazad. Poslovna torba koju je nagnuo ispred sebe vukla ga je naprijed prema ulazu i činila smiješnim. Prijetila je opasnost da će pogrbljen glavom kucnuti u zvono koje se nalazilo ispod njegova četvrtastog čela, dijelom napola prekrivenog  plavom kosom. Duži pramen prekrio mu je desnu stranu bljedunjava lica. Desnom rukom namjesti razbarušenu grivu kako bi bolje vidio natpis na sredini ulaznih vrata, otkrivši tako kukasti nos. Zažmirka svojim veselim kao nebo plavim očima.

Hm! gukne zadovoljno. Na pravom sam mjestu!

Obazre se okolo. Na ulici nije bilo nikoga osim psa lutalice koji se upravo sakrio pod obližnji grm od podnevne žege. Dašćući poturi svoju čupavu njušku gledajući radoznalo visokog. Neznanac mu uzvrati pogled. Psić zaskviči  od straha i brzo se povuče natrag u dublji dio hlada.

Mladić opet pročita ime ispisano na vratima.

Ne smije doći do zabune, pomisli. Odagnavši nedoumicu, pritisne kućno zvono svojim glomaznim prstom. Čuo je udaljeni odjek zvonjenja. Strpljivo je čekao. Kada se ni nakon dužeg vremena nitko nije javljao, on zalupa čvornatom šakom po drvenoj podlozi vrata.

Stakla u okviru zazvuče. Zamalo da  se nisu rasula po kamenom podu. Stavi dlan na kvaku.

Ne lupajte!... Evo me dolazim, zaviče grubi, ljutiti ženski glas. Pričekajte me da se obučem!

Poslije nekoliko trenutaka čuo je potmule korake kako se približavaju ulazu. Vrata bučno zaškripe. Starija, niska, debela ženska osoba, osebujna izgleda oprezno proviri i pogleda niz ulicu, lijevo i desno.

Opet ste zakasnili! Samo se ti pojavljuješ, zaključi kada nije vidjela više nikoga osim njega. Očekivala sam i tvojega kolegu zajedno s tobom.

Pogleda ga upitno, namrštivši čupave obrve. Kako je on i dalje šutio, ona nastavi.

Kada je bio prošli tjedan ovdje na dogovoru, rekao mije da se nikada ne razdvajate. Ne podnosim grupne posjete, reče potom pomirljivo. Za proricanje budućnosti pogodne su najviše dvije osobe!

Odmjeri ga od glave do pete. Očito je bila zadovoljna što joj nije proturječio. Ljubazno mu se nasmiješi.

Mislila sam da nećete doći ni danas. Poslije ručka počela sam obavljati svoje svakodnevne poslove u domaćinstvu. Moram povremeno održavati  kuću u kojoj živim, reče kao da se nastoji opravdati što je hodnik bio pomalo neuredan. Pokaže mu rukom da uđe.

Došljak šuteći stupi dugačkom nogom u predsoblje. Čim su ušli u gostinsku sobu mladić spusti torbu na pod. Okrene se i značajno pogleda u Proročicu.

Ja uvijek dolazim u pravi čas. Od kada je čovjeka i vremena! dometne značajno. Obješenjački se nasmijao.

Zalamata svoji predugačkim rukama.

Nikada ne kasnim! Ja sam jedini u tom poslu!!!  Nitko još nije imao primjedbe na moj rad. Ha! Ha!

Povremeno mi se  Jedan  Jedini uplete u moj posao. Ali i On bezuspješno!!!Obazre se po pretrpanoj, prostranoj prostoriji koja je bila načičkana raznim kičastim predmetima što služe za proricanje sudbine. Pogleda u iznenađenu ženu.

No, ostavimo to! Uozbilji se. Posegne rukom u unutarnji džep svojega odijela i užurbano izvadi zlatom uokvirenu iskaznicu sa slikom u sredini. Pokaže joj na djelić sekunde.

Ona pogleda i skoro padne u glomaznu fotelju odmah iza nje. Skvrči se. Bolno zajauče.  

Kako? Kako, zamuca. Još nisam očekivala Poreznika. Nemam još ni sedamsto godina! Zavapi.

Molim Te da mi ostaviš još jedan, jedini dan. Zurila je u njega molećivo. Neizostavno moram završiti neke poslove. A i moja djeca neće me više vidjeti! Što će biti s mojom imovinom?!

To je mnogo vremena, reče mladić. Bio je neumoljiv. Sagne se. Iz torbe izvadi podeblju knjigu čije su korice bile ukrašene bakrorezom. Otvori ju na sredini.

Na žalost, već sam te izbrisao sa spiska ove planete! Došlo je vrijeme da platiš za učinjeno u svom dosadašnjem životu! Kiselo se nasmiješi. Ovdje je tvoje ime! Pokaže na dno stranice. 

Vidjela je svoje podatke napisane pod rednim brojem deset.  Pognu glavu i zajeca. Kuhinjska krpa koju je još držala u ruci pade joj na izrezbareni kameni pod. Pogleda u mladića.  

Plave  oči bile su nemilosrdne.

Uhvati se za moju desnu ruku! naredi joj strogo. Čim ga je obeshrabrena žena primila za rukav, svjetlost zabljesnu okolinu. Iznenada, oko njih nastade neopisivi kaos.

Dvjestotinjak kvadratnih metara gdje je bio ženin dom uokolo, zjapilo je prazno.  Čuo se samo zlokobni odjek hrapavoga Poreznikova smijeha!!!

Svemir33            

    Godina 24007. Svemirski brod Razor dostizao je brzinu svjetlosti. Pet stotina trideset dva kovčega sa ljudskim tijelima već su nekoliko dana bila u hibernacijskom pogonu. Osjećao se spokojni mir. Nekakva zloslutna praznina…

U cijelom brodu nečujno su radili automati. Glavno računalo već je preuzelo nadzor!!! Komandant letjelice kapetan Nord spremao se pridružiti svojoj posadi. Završavao je posljednje poslove u zapovjednoj kabini.      
 

Sve je bilo spremno za daleko putovanje u budućnost  i ostvarenje postavljenog cilja. Posada broda mora pripremiti planetu Melidan za naseljavanje žiteljima Targana. Za devet stotina godina, na njihovoj rodnoj grudi  neće više biti mjesta za življenje!

Previše stanovništva!!!

Ostvarenje „Projekta Orao“ ne smije doći u pitanje! Zato i jeste na njemu radilo više naraštaja…

Plan ovoga časa stupa u ostvarenje!

Baš onako kako smo se dogovorili u Vijeću za kolonizaciju planeta, reče tiho.

Nije to bila izvjesna zebnja. Znao je da je brod bio veoma siguran koliko to uopće može biti u bezgraničnom vremenu Svemira. No, bio je sagrađen da traje vječno. Gradile su ga mnoge  generacije ljudi. Svaki sklop letjelice sastavljen je od teslija, neomolekularnog, samoobnavljajućeg materijala. On i jeste takoreći, jedinstveni, živi organizam koji se stalno mijenjao i dograđivao prema potrebi. Ništa u njemu nije nedostajalo. Replikatori su proizvodili sve što im je trebalo u neograničenim količinama. Posebni roboti ugrađeni u glavno računalo mogli su ispuniti skoro svaku želju koja nije bila u proturječju s osnovnim Svemirskim zakonima. 

Ustane iz golemog zapovjednog naslonjača. Protegne se zadovoljno. Tek je sada do izražaja došla njegova visina.

Bilo je to golemo krivonogo, čovjekoliko biće strašna izgleda! Nakostriješena kosa padala mu je preko ramena i pokrivala šiljaste uši.  Iz iskošena četvrtasta čela punog bora isticale su se čupave obrve ispod koji su gledale prodorne, plave, nemilosrdne oči. Spljošteno, tigrasto lice djelovalo je jezivo. Dugačke ruke završavale su lopatastim dlanovima.  

Životinjski instinkti njegovih dalekih predaka znali su ponekad izbiti na površinu, pomisli nasmijavši se na svoj račun. Bio je to osmjeh u grču koji ledi krv u žilama…

Još jednom da razgibam kosti! Ležati ću  dugo, dugo vremena. Do samoga sustava Melkior. Možda mi se više i neće pružiti prilika da se ovako protežem ako u međuvremenu  ne ostanu sadašnji običaji na snazi, reče skoro snishodljivo.

Znao je iz iskustva da su se više puta promijenili u njegovim nebrojenim putovanjima.
 

Naime u narodu Merikola to je bio znak razmetanja svojom golemim snagom. A to baš nije donosilo poene na  društvenoj sceni planeta Targana koji je slovio kao predvodnik najrazvijenijih civilizacija galaksije. 

Napokon pođe gegavim korakom ka svojoj hibernacijskoj kapsuli. Nalazila se  u prvom redu što je i bilo razumljivo ako se uzme njegova reputacija koju je uživao u desetinama galaksija. Kada je stao pred nju ona se nečujno otvori.

Kapetan Nord odlučno podigne desnu nogu i pridruži se svojim članovima ekspedicije...

Brava na hibernacijskoj kapsuli zaškripala je piskavim tonom. Reanimacija tijela bila je gotova.  Stari kapetan polako se trgne. Zažmirka svojim plavim, blagim očima. Ugleda podalje nekakve spodobe kako su se uplašeno stiskale u grupi. Okrene se prema kapsulama u kojima su mirno ležali članovi njegove posade.

Zašto je samo on probuđen? Mora postojati razlog! Brod je neosvojiv! Ne samo da može uništiti svakoga protivnika ako je potrebno, već i čitave planete, pa i zaokružene svjetove!!!

Kako je netko mogao ući u ovakvu građevinu? To se još nije dogodilo za vrijeme trajanja mnoštva ekspedicija ove letjelice. A po proračunu računala, prošlo je tri i pol milijarde godina. Nedugo od početka stvaranja ovoga dijela svemira.

Stvari su se očito izmijenile, zaključi rezignirano.Pogleda u neodređeno biće  prljavog i neurednog izgleda koje je stajalo ispred njega.

Imalo je u rukama nekakvu sjajnu cijev. Staromodni materijal čelik  u galaksiji Dragg nije se proizvodio već mnogo eona...

Po prijetećem izgledu shvati da je došljak u njega uperio nepoznato oružje. Očigledno odavno neupotrebljivo.

Ustane i polako izađe iz kabine. Podigne ruku u znak opće prihvaćenog pozdrava u cijelom svemiru. Ovaj je nešto promrmljao svojim drugovima. Norda silno iznenadi  kojim jezikom govore.
 

Pozdravljam vas gospodo! Iako ste došli nepozvani na moj brod…

Ja sam za to vrijeme bio u dubokom snu, nastavi. Nisam vas zbog toga mogao dostojno dočekati.

Ljubazno se nasmiješi sada već ohrabrenom uljezu. 

Stvor ispred njega bio je nizak. Buljave oči pokrivene gustom, razbarušenom kosom gledale su ga s golemom dozom napetosti. Lice mu je bilo zgnječeno poput lepinje. A brada dosezala široka prsa. Nesnosan smrad širio se prostranom kabinom.

Taj se nije prao od rođenja, zaključi. No, ipak, nezgrapni čovječuljak postajao mu je nekako simpatičan. 

Onako visok pogleda iznad njegove glave u skupinu što se oprezno približavala njima dvojici.No, dobro. Htio je da prekine napetu tišinu. 

Osjetite se kao gosti! Osvrne se pogledom po zapovjednoj kabini.  

Sve je bilo na svom mjestu. Oči zaštitnički obuhvate njegovu posadu. Obavio ih je zaštitnim poljem koje nijedno biće ni stvar nije moglo ni dotaći a kamoli razbiti.

Recite mi kojim povodom ste nas došli posjetiti?

Kako? Kako ti govoriš naš jezik? zine čovjek s oružjem.

Njegova velika bezuba usta ostala su otvorena. Nije mogao znati da sijedi kapetan govori sve jezike govornog područja u dubokom Svemiru.Uplaši se. Povuče metar unatrag.

Skupina iza njega učini isto.

Stari čovjek htjede nešto da prozbori.

Ja sam taj koji postavlja pitanja! Pridošlica prijeteći podigne ruku i zaprijeti prstom. Očito je bio vođa uljeza. Možda nekakav svećenik… 

Kapetan Nord još nije osjetio potrebu za korištenjem svojih nad naravnih sposobnosti. Htio je da bude taktičan. 

U kojoj se mi to regiji nalazimo? zapita tobože naivno.

Vođa skupine nakostriješi obrve. Opet podigne oružje prema starom kapetanu. 

Rekao sam da ja postavljam pitanja! reče mu piskavim glasom koji nije trpio pogovora. 

Kapetan Nord pognu glavu i ništa ne reče. Nešto u njegovoj glavi govorilo mu je da se približava katastrofa u koju nije želio vjerovati. 

Zašto da se boji? Pa on je jedan od najmoćnijih stvorova u Svemiru.

Najmoćniji! rekli su mnogi. 

Nakon nekoliko trenutaka došljak se umilostivi domaćinu. 

Zašto se nalazite na igralištu zemlje Targana na kojem namjeravamo proslaviti Izbavitelja Norda. Najveće ime u našem narodu! Naši preci slave na tome mjestu već generacijama očekujući njegov povratak!!! Zauzeli ste golemi prostor ovim čudom od vozila bez kotača. Pokaže rukom unaokolo. Kako ste ovamo uopće dospjeli?

Uostalom, doda značajno, naši suci za moć vračanja ispitati će sve mogućnosti ovoga čuda. Morate se odmah maknuti u predvorje sela Lamana! Ako to ne učinite mi ćemo vas napasti! Brojčano smo jači. Osim toga imamo strašna oružja kojima ćemo vas protjerati iz našega mjesta. Zamahne prijeteći dugačkom cijevi koja mu je bila značajan izvor hrabrosti.

Poslije kratke ali prijeteće tišine, glas vođe bio je još tvrđi. No iako je želio zvučati uvjerljivo, u njemu se osjetila nota nesigurnosti.

Ako ne budete poslušni, mi ćemo odlučiti o vašoj sudbini slijedećih sati... 

U Zapovjednoj kabini nešto zlokobno zašušti. Zafijuče. Neuredni, primitivni stvorovi popadaše na brodski pod. Pokriše rukama svoje klempave uši. Obuze ih samrtni strah…

Glavno računalo napokon prekine napetost koja je dostigla vrhunac i zabrunda svojim baršunastim glasom: 

"Kapetane Nord, odlučila sam da okrenem brod u skladu sa Kodeksom o svemirskim putovanjima 001 i vratim letjelicu na polaznu putanju! Radi uvjerljivosti situacije pustila sam vaše potomke da uđu na pomoćni ulaz i stanu ispred vas!!!

Potpuno su bezopasni! Naravno, oni nisu u mogućnosti objasniti što se u međuvremenu dogodilo. Zapovjednik robota sastavio je izvještaj  o zbivanjima na Targanu upravo danas pred slijetanje..."

Kapetan Nord zaprepašteno klone na koljena. On pred kojim su ponizno savijali kičmu milijuni ljudi. I druge životinjske vrste molile za opstanak!!! Nije mogao doći do riječi dugo vremena… Bio je istinski shrvan od tuge. Slomljen…Suze su mu tekle niz izbrazdane obraze. Gledao je beznadno u svoje sunarodnjake izgubljene u vremenu… 

Zar je to moguće!? zajauče bolnim glasom moćnik svemira. Tko je zakazao?! Ništa se nije ostvarilo od planiranog!!!

Mi smo izgradili mnoge civilizacije dok smo dopustili da naša propadne, načisto propadne...

Svemir 33            

      
Nikola je bio tridesetogodišnji mladić. Kao i većina drugih njegovih sugrađana  radio je svaki dan od devet do sedamnaest sati u gradskoj Tvornici igračaka. Nije bio običan radnik. Određivao je izgled igračaka. Ponosio se svojim zanimanjem. Jednom riječju, bio je omiljeni dizajner. Primao je plaću po uspjehu na tržištu. Tvornica je stalno povećavala proizvodnju što mu je donosilo znatne prihode. Nije imao prijevozno sredstvo, pa je do posla i natrag uvijek odlazio gradskim vozilima što je bilo čudno za njegov ugled. Zajedljivci su mu prigovarali da je škrtac, no, on za to nije mario. Na takve primjedbe samo se znao ponekad tužno nasmijati što je znalo naljutiti njegove sugovornike.I sada je sjedio na desnoj strani tramvaja. Pažljivo je gledao radnike kako odlaze umorni svojim kućama. Tako je bilo sve do Medicinske škole koja se nalazila pokraj Tvornice. Već duže vrijeme imao je predosjećaj, da će u svom mjestu, naći djevojku koja će mu zaokupiti pažnju. I ukloniti mu usamljenost koja je graničila s ludilom!Bio je posve uvjeren. Zato je njegova pozornost odjednom bila zaokupljena prema djevojkama koje su uvijek za vrijeme odmora izlazile iz škole do obližnjeg restorana.

Uzdrhtao je od uzbuđenja kad je jedna od njih okrenula glavu i znatiželjno ga pogledala. Nije ga prestala gledati sve dok joj tramvaj nije izmakao iz vidokruga.

Bio je potresen…

Nikada ju neću zaboraviti! - rekao je skoro glasno. To će biti moja djevojka! Moje će samoće nestati. Čvrsto sam uvjeren!  

Ovaj dan bio je petak, posljednji  radnog mjeseca. Svaki slijedeći odmor dočekivao je s nerazumljivom ravnodušnošću. Išao je na izlet do šume koja se nalazila pokraj njegove kuće na golemoj uvali obližnje rijeke.

No sve je bio tužniji i tužniji.Nakon što  se dobro odmorio na udobnom kauču, uzeo je iz hladnjaka konzervu soka, sjeo u duboku fotelju i uključio televizor. Poslije nekoliko trenutaka svjetlo se pojavilo na ekranu.

Čekao je nestrpljivo da se pokaže poznati naslov tv serije, ali je ostao svjetlucav, prazan.

Uzalud. Uključio je neki drugi, zatim i više programa,  slike nije bilo ni na jednom kanalu. Kada je htio ustati i popraviti kvar, pred njim se pojavila slika neke mlade djevojke. Pogledao ju je s čuđenjem. Vrlo je sličila osobi koju je prije neki sat vidio iz tramvaja.

Poslije dugo vremena pokušao je promijeniti program ali bez uspjeha. Djevojka je ostala ispred njega gledajući ga upitno.

Gdje sam ja? 

Što ovdje radim? –započela je s pitanjima. A onda kao da se nečega sjetila, počešala se nervozno po glavi.

Nakon poduže šutnje rekla je mladiću: "Vi ste jedini krivac što se ovdje nalazim! Imala sam neugodan razgovor sa svojim zapovjednikom. I što sad!? Uništili ste mi sat odmora! Ja sam zarobljenica vremena zbog vaše mašte i neaktivnosti. Osim posla koji obavljate u tvornici samo gledate tv serije, rekla je gotovo omalovažavajući .  

Ničim drugim niste zaokupljeni! Poslije kraće stanke reče: „Toga više neće biti!- strogo će. Vaš život od danas je na prekretnici !“ Zapravo, to može biti ako me izbavite iz ove nezavidnog položaja!

Biti ćemo „spašeni.“ Oboje, šaljivo je dometnula.  Uz to, vragolasto se nasmijala, pripast ću vam kao dar s neba! Provesti ću jedan vikend s vama, a vi ćete  morati sami ukloniti svoju usamljenost.

A ja, ja, zamisli se djevojka; tko zna što će moji nadređeni odlučiti zbog moje nediscipline!?

Djevojka je naglo ispružila ruku iz ekrana i istrgnula  mladiću konzervu soka iz ruke. Otpila je gutljaj, dva. Nije se još ni snašao od iznenađenja, vratila mu je ostatak pića i hladnu limenku tutnula u dlan. To je da ne mislite kako situacija nije stvarna! – rekla je. Opet se ironično nasmijala.   

No, dosta je kuknjave. Niti vama, a pogotovo meni ona neće pomoći. Moramo se upoznati. Takav je kod vas red. Zar ne? Zovem se Mola. Imam dvadeset godina. Završila sam školu za svemirske jedinice,  još  prošle godine.                                                                                                                                                                                             Ne smijem vam reći odakle dolazim.  Niti po koju cijenu! Odmah ću biti uništena!!! zajedno s vama- rekla je djevojka, sad ozbiljnim tonom..  

Saslušao ju je pažljivo. Osjetio je da joj ne smije postavljati pitanja pa je od njih odustao. Svidjela mu se na prvi pogled. Isto i način na koji mu je pristupila.

Ja sam Nikola- rekao je mladić. Zamalo joj nije pružio ruku u ekran. Još je bio zbunjen njezinom pojavom. Nije mogao reći više ni slova.

Kako bih se iskupila, moram pokušati spasiti jedno izgubljeno biće, nastavila je. Moram pomoći vama da bi održala svoj život u kakvom takvom redu. Jedini uvjet je vaša nesebična želja koja mora biti pokretač moga spasenja. Nju smijete zaželjeti samo ako nekoga ne učinite nesretnim. Ne zaboravite, u prirodi ništa nije slučajno. Ničega nema previše, nego baš onoliko koliko je potrebno. To je poznato načelo svrhovitosti svemira. Slično je i u našoj situaciji. Ako se naruši ravnoteža u vašoj želji, gubite sve. Čak i mene!- veselo je rekla djevojka.

Pristajem!- skoro je povikao. Malo se zamislio.

Ta je stanka trajala kao vječnost.

Moja je velika želja da se odmah vratite onima koji vas najviše vole i kojima najviše nedostajete. Iako sam često usamljen i znam da ću to i dalje biti, ovaj i buduće dane, želim da mi se ostvari ta želja!– rekao je mladić zažarenih obraza.

Suza mu je kapnula niz lice od tuge. Osjetio je u srcu nepodnošljivu bol na pomisao da ju može zauvijek izgubiti. Opet ju nježno pogleda. Nakon što je prestao govoriti nastao je kratak muk. Iznenada začuje se prodoran zvuk kućnog zvona. No, mladić na to nije obraćao pažnju, samo je neprekidno zurio u djevojku s ekrana koja više nije prozborila ni riječi. Njezina slika izgledala je kao zamrznuta.

Trgnuo se veselo. Ne od zvuka zvona već što mu se učinilo da je djevojka trepnula očima. To je samo varka, pomisli razočarano.

Zvonjava se nastavila. Mladić je napokon ustao i otišao do kućnog  ormarića. Uzeo je iz njega fotoaparat i snimio djevojku nekoliko puta.

Za svaki slučaj imati ću uspomenu na ovaj događaj, pomisli tužno.Odložio je fotoaparat na stol i krenuo prema izlaznim vratima da pogleda tko to uporno zvoni.

Otvorio je vrata i zinu zaprepašteno. Dugo nije mogao doći k sebi. Mislio je da će mu srce puknuti od neviđene sreće. Znao je sada da je došao kraj njegovoj usamljenosti. Ispred sebe ugleda djevojku s ekrana koja je veoma sličila djevojci iz Svemirske škole. Bila je obučena u istu onu haljinu koju je na njoj danas ugledao kada se vraćao s posla.

Dobar dan!- pozdravila ga je veselo djevojka. Dolazim iz Galaksije Drag! Sada sam potpuno slobodna!Hvala ti što si nas oboje spasio od moguće patnje!!!

Hoćeš li mi, molom te, pomoći unijeti moje stvari, zamolila je  jednostavno smiješeći se ljubazno. Pokazala je rukom na dvije putne torbe. Previše prtljage za jedan vikend.

Ali znate kakve su djevojke! Garderobe nikada dosta!

To si ti! To si zaista ti!- rekao je mladić radosno i s velikim olakšanjem. Bio je najsretniji čovjek na svijetu. Nježno ju je zagrlio, zatim uzeo njezina dva velika kovčega i propustio u svoju skromnu kuću…  

Zvono je, ovaj puta istinski zazvonilo! Vrata je otvorio narogušeni policajac.U kuću mladića iz Tvornice igračaka, uđoše mrtvozornici. Jedan od dvojice pogleda u čovjeka koji ležao mrtav u naslonjaču. Pokraj njega tepih je bio zamrljan prolivenim sokom. Okrene se  drugom liječniku: „Samo me zanima zašto je mladić umro na ovakav način!?  

No, ovdje, to je na žalost već čest događaj. Sve je više ljudi izolirano od društva. Čini mi se da je i ovo usamljenička smrt.  Odviše je umrlih u posljednje vrijeme! Vlasti Zemlje morale bi nešto poduzeti…“

 Dvije milijarde svjetlosnih godina dalje od Zemlje u Galaksiji Drag vodio se naizgled, čudan razgovor.

Molo, rekao je mladić visok i vitak kao jela u odijelu svemirskih jedinica. Moraš nešto učiniti da Nikolu sa Zemlje vratiš u život!

Da mi je samo znati kako se mogao pojaviti tvoj lik na njegovom ekranu!?. Da opet u taj događaj nisu upleteni tvoji nestašluci.

Ako za to sazna Vijeće Mudraca…

Mlada djevojka nasmije se šeretski. Ali ništa ne reče nekoliko trenutaka.

To je potvrdilo njegove sumnje.

Znaš Mijane, samo spominjanje moga imena za njega znači spas. No, što ćemo s njegovom usamljenošću!? Ona je čini mi se među tim ljudima,  za sada, nerješiva u današnje vrijeme....   

Svemir33                                                                                                                                                                                                               

Oštrijeg mraza  nije doživio na otoku Ineled od kako se vratio u svoj Targan prije jedno stoljeće. Iako je razdoblje Zatamnjenja dva sunca već polako prolazilo, znanstvenici su najavljivali nenadana pogoršanja vremena još nekoliko vjekova.

Pogledao je oko sebe. Uobičajeni početak radog vremena. Zaposleni i oni koji odlaze kući jurili su u svim prvacima. Nesnosna gužva govorila mu je da će Novi Parg još dugo biti administrativno središte ove planete…

Nisu u pravu oni koji su zagovarali premještanje glavnoga grada u toplije krajeve Targana!

O tom po tom! reče nonšalantno u pola glasa…

Visoka upravna zgrada od stotinjak katova stršila je u centru mjesta dva bloka dalje. Zaželio se čvrstog tla. Odluči  na sastanak vlade ići pješice. Laganim korakom uputi se na  drugu stranu perivoja.

U sjedištu odlučivanja očekivali su da iznese svoja gledišta o problemima organizacije sudstva i policije.  Javio im je kako upravo dolazi…                                                                                                                                                

Stajao je uz rub prijelaza na samom kraju ulice, zadubljen u svoje misli. Nije ni zamijetio da pješaci prelaze na drugu stranu. Masa ga ponese…

Jedan od putnika naleti na njega i okrzne putnom torbom. On iznenađeno pade na koljena.

Izgledao je zbunjeno.

Opet se događa!!! reče u sebi.

Nenadano, netko ga nježno uhvati ispod ruku i pokuša podići.

Oprostite! začuje ženski glasić. Nisam vas htjela srušiti na tlo! Inercijom ste pošli za ostalima na drugu stranu… pa…

Okrene se. Začuđeno podigne glavu ugledavši djevojku višeg rasta. Dugokosu crnku, kao nebo plavih, uplašenih očiju, očekujući od njega prihvaćanje oprosta.

Zajapurenih obrazi zažarili su se od napora.

Mladić koga je podizala bio je visok i vitak. Oštra, garava čekinjava kosa pokrivala je iskošeno čelo ispod kojih su je gledale stroge  oči, navikle da im se nije pametno suprotstavljati. Izborano lice i četvrtasta brada  izražavala su snagu savladavanja nebrojenih prepreka u njegovom dosadašnjem životu.

Natkrilo  ju je plavkasto odijelo svemirskih snaga.

Njegove tamne oči gledale su je s nesvakidašnjim zanimanjem.

Ustane s bolnim grčom, barem  se tako učinilo…

Vidio je da se još više uplašila. Iako je htio prsnuti u smijeh, suzdrži se i usiljeno skupi usnice. 

Djevojka to osjeti kao odbijanje. Jarosno podigne prćasti nos.

Još ću se jednom ispričati za svoju nepažnju! A, ona, onda, zamuca, sa mnom činite što vam je volja!  Možete me i tužiti Odjelu za moral… Pokaže na svoj bijeli kostim.  Na reverima imala je tri zvjezdice.

Pripravnica sam u odjelu svemirskih komunikacija s drugim narodima.

Ako se na to odlučite, ode u vjetar moja karijera znanstvenice!

Oh! Oh! Nikako to ne želim! klikne mladić gromkim glasom. 

Prihvaćam da sam kriv za ovu nezgodu! Nije mi ništa. Samo je stradao moj muški ponos.

Ni sam ne znam kako sam mogao pasti na sredini ceste… To mi se naime, dogodi, jednom u milijardu godina!!!

Taj događaj nastupio je danas! 

I baš  na mene naleti takva ljepotica! Da sam bar prije znao kako će se to zbiti!? jadikujući će mladić.

Nepoznata se od srca nasmije.

Napetost popusti…

Znači li to, da se ne ljutite što ste se vjerojatno ozlijedili mojom krivicom? 

On potvrdi kimajući glavom.

Djevojka sva sretna, pruži mladiću ruku u znak pomirenja.

Ja sam Magična, reče jednostavno. Kao da je oklijevala pri izgovoru svojega imena.

Tek sam danas stigla na Targan! Mi u narodu Renioda poznati smo po tome što rado ulijećemo u mnogobrojne probleme.

 Nasmije se lukavo.  Iz kojih onda, na jedvite jade, pokušavamo izvući raznim smicalicama…

Ja nisam takva! reče ponosno. Zato sam često izložena podsmjehu.No, to nije moj problem! reče prkosno.

Buntovnica sam od rođenja! Volim onoga tko me privlači i koga ja privlačim. Radi toga još nisam našla pravu osobu s kojom bi provodila cijelo vrijeme ovoga svijeta.

Ha! Ha!

Ipak ne gubim nadu i snove! dometne, ne baš sigurno.  

Magična, Magična kažeš, ponovio je zainteresirano mladić, podigavši desnu obrvu.

Ti si dakle, ta…

Djevojka je opet imala uplašen izgled.

Zar sam toliko zloglasna da ste čuli za mene i ovdje na Targanu?!

Bio je razoružan iskrenošću i nevinošću djevojačkog izraza. Odluči da TO obavi ovdje, na licu mjesta. Mora otkriti svoj identitet. Uzme djevojku za ruku i čvrsto je stisne.

Ja sam Kapetan Renid Nord,  poznat kao Sudac Nord, reče blagim glasom da smiri uplašenu.

Magična razrogači oči. Strah i očajanje zamrzne joj se u zjenicama. Padne na koljena i bolno zajauče.

Napokon sam kažnjena za svoje nestašluke!!!

Znači vi ste „Onaj Sudac Nord“ koji nikome ne oprašta za nedaće učinjene drugima!

Jadna, ja! zaplače bolno. Moja drskost, u posljednje vrijeme, došla je na naplatu…

Suze su joj tekle niz obraze. 

Kapetan Nord pričeka nekoliko trenutaka.

Nisi dobro čula, draga djevojko! Ja jesam strogi Sudac Nord. Malo prije sam rekao da „padnem na koljena“ svakih milijardu godina… To je sasvim istina.

Ali, samo onda kada trebam izmijeniti način odnosa među ljudima!

Taj dan je došao!!!Tebe sam odabrao za jedan pojam koji je odavno izgubljen u vremenu. To je pojam MAGIČNOST I!!

Ljudi su se otuđili jedni od drugih. Nema među njima privlačnosti. Vezuje ih samo interes i materijalna korist! 

Moji pomoćnici prate tvoj razvoj od rođenja. Potpuno zaslužuješ da u čovjeku pokreneš vrijednosti koje su potpuno nestale. Tvoji dosadašnji napori su uzaludni! Ne možeš učiniti ništa bez moje s u r a d n j e.

Ti ćeš kao i do sada, ali s učinkom, njegovati PRIVLAČENJE čovjeka čovjeku!!!  

Moram spriječiti propadanje Svemira!!!

Tvoje će ime u ljudima ponovo pokrenuti želju za zbližavanjem, praštanjem i suosjećanjem!!!

Njegov glas odzvanjao je širom svemirskih prostranstava gdjegod je postojao život…. 

Kapetan Renid Nord, položi ruku na djevojčinu glavu. Sve uokolo zastane! Skameni se!  Ali, samo za jedan tren. Okolinu obasja svijetlost. U svim nijansama blještavija nego do sada.

Odjednom, ljudi oko MAGIČNE, gledali su jedni u druge sa zanimanjem, drugačije nego do sada!!!

A Magična!?  Gledala je uokolo. Izgledala je tako sretno što su joj se počeli ispunjavati nade i snovi o boljem životu. Ne samo na njezinom Reniodu već u cijelom svemiru, gdje god je nedostajalo čvrstih veza među mislećim bićima!!!

Možda se, mislila je,  u istom času počelo među njima razvijati nešto što se nekada nazivalo LJUBAV!!!

A Kapetan Renid Nord bio je zadovoljan koliko i Magična. Uputi se prema zgradi u kojoj je trebao obaviti još toliko posla…

Svemir33

Kiša je uporno padala. Sitna, jesenska. Dan je bio na izmaku Činilo se da će sunce prodrijeti kroz dio svjetlijih oblaka koji su manjim dijelom prekrivali dolinu. Brežuljci s južne strane neba izgledali su tmurno i maglovito. Vijugava cesta poput ogromne zmijurine kao da je uranjala u dno rječice koja je već bila obavijena izmaglicom.

Prozirnijom stranom brda gdje je kiša već prestala padati, jurio je sportski automobil prema okrajku ceste koja je širokim mostom narušavala čaroliju i povezivala dugi dio udoline načičkane gustom borovom šumom. Vozilo je iznenada stalo. Iz njega se jedva izvukao poviši, krupni muškarac mlađih godina.

Zastao je stotinjak metara od mosta. Učinilo mu se da je nešto neobično primijetio. Kao da se tlo pomaklo. Često je tu prolazio. Naprosto je osjetio promjenu krajolika. Nije znao gdje. Bio je zbunjen. Okrenuo se i pažljivo pogledao prema niskim stijenama pokraj njega. Naćulio je uši kao da nešto osluškuje. Uputio se zatim prema obližnjoj usjeklini. Opet je zastao. Iz blizine čuo se tihi jecaj i nekakvo struganje. U nekoliko koraka dotrčao je do pukotine u stijenama. Sav usplahiren nagnuo se naprijed. Ugledao je duboki ponor prema dolini. Zavrtjelo mu se u glavi. Nije podnosio ovakve situacije. Protrljao je sljepoočnice. Osjećao se malo bolje. Opazio je da su mu cipele upale u mulj.

Svuda oko njega zemlja je bila vlažna. Nagnuo je glavu u pravcu šuma. Začuo je stenjanje odmah ispred sebe. Još se malo savio i zapazio uski, glineni procijep. Na njegovom dnu nazirala se sitna ženska osoba duge, umrljane plave kose. Začudio se kako je mogla upasti kroz takav uski otvor. Pogledao je pokraj nje i onda mu bi sve jasno. Procijep se zbog klizišta, naočigled zatvarao. Ispružio je svoje duge ruke. Nije ju mogao dohvatiti samo je zagrebao blatnjavu travu..

Opet je očajno zamahnuo desnicom. Bilo je uzalud. Do dna usjeka bilo je nekoliko metara.

Osjećao je u sebi nemoć ali i neodoljivi poriv da ju spasi. Očigledno je bila još živa. Za potvrdu vidio je kako je pomaknula glavom i zagrebla rukom po muljevitom dijelu procijepa. Ako nešto ne poduzmem mulj ju može zatrpati svakog časa, pomislio je. Nije znao što da učini. Sekunde su odmicale. A onda je našao moguće rješenje. No, prije toga želio ju je ohrabriti.

Nemoj se micati! povikao je.

Začas ću donijeti konopac pa ću te izvući.

Evo odmah idem!

Kao za potvrdu da ga je čula, zajecala je iznemoglo.

Otrčao je do vozila u nekoliko koraka. Otvorio je prtljažnik i izvukao uže za vuču. U trku prema pukotini napravio je omču. Namotao je i zavezao oko ruke a drugi kraj spustio prema unesrećenoj.

Provuci omču ispod ruku zatim uhvati uže iznad glave. Zemlja je vlažna. Izvući ću te bez poteškoća, zahroptao je teko dišući.

Ona je ječeći poslušala.

Mladić je pažljivo pomaknuo konopac kako bi se zategnuo ispod njezina pazuha. Snažno je povukao prema otvoru. Unesrećena je poletjela uvis i našla se u hipu u njegovom naručju.

Teško su disali. Čvrsto ju je držao uz svoje grudi. Bojao se da će ponovno propasti u usjeklinu ako samo popusti stisak. Čuo je svoje i njezine otkucaje srca. Pogledao ju je u lice. Bila je mlada. Mogla je imati oko dvadesetak godina. Sjedio je na nekom kamenu držeći ju i dalje u naručju. Tupo je gledao kako se klizište polako urušavalo.

Za samo nekoliko sekundi zakasnio bih, pomislio je.

Nakon dugo vremena kada je došao k sebi, podignuo je djevojku koja je i dalje bila u besvjesnom stanju i ponio do automobila. Smjestio ju je na zadnja sjedišta u ležećem položaju. Djevojka je ravnomjerno disala Namjestio joj je kosu što joj je zaklanjala umrljano lice.

Izgleda da nije teže povrijeđena!

Možda je samo malo izgrebena od pada s visine i zatezanja konopca, rekao je poluglasno. Ušao je u automobil i pogledao ispred sebe na drugu stranu doline.

Za desetak minuta biti ćeš u krevetu, a onda ćemo vidjeti što dalje učiniti s tobom, rekao je opet na glas kao da ga je mogla čuti.

Vozeći automobil zaustavio se ispred teških željeznih vrata velike, nisko prizemne kuće. Uključio je daljinski upravljač. Vrata su se otvorila i kada je prošao, za njime bešumno zatvorila. Mladić je krenuo u prostrano dvorište popločeno mramornim pločama. Zaustavio se pred kućnim vratima, otključao ih. Okrenuo se prema vozilu.

Djevojka je još uvijek nepomično ležala na stražnjim sjedalima. Otišao je do kola i nježno unio onesviještenu u sobu za goste. Spustio ju je na dio prostranog kreveta. Stavio joj mekani jastuk pod glavu. Uputio se zatim do velikog stola. Uzeo je iz ladice velike škare. Kada je došao do djevojke razrezao joj je haljinu po dužini. Skinuo ju je oprezno bojeći se da joj ne pogorša stanje ako je teže ozlijeđena. Ostala je samo u gaćicama. Pregledao ju je pažljivo s obije strane tijela. Nije imala nikakvih vanjskih ozljeda. Bila je čak bez ogrebotina.

To mu se učinilo čudnim jer je bio siguran da je vidio mjestimične povrede na vratu i licu. Nije imala ni tragove užeta ispod pazuha. Okrenuo ju je ponovo na leđa.

To nije moguće! rekao je glasno.

To nije moguće! neprestano je ponavljao tu rečenicu.

Djevojku je probudio njegov zvonki glas. Otvorila je oči i zatim tiho zastenjala. Imala je izobličeno lice od užasa.

Gdje sam? Gdje se nalazim? Što mi se dogodilo?

Pogledala je zastrašeno u mladića. Vi ste me spasili! Prepoznala sam vam glas! rekla je promuklo.Sama se ne bih mogla izvući! Za to još nisam spremna.

Zašutila je na trenutak...

Nemam riječi da vam zahvalim. Nadam se da ću vam se moći odužiti za ovaj dar života.

Djevojka je bila i dalje izvan sebe. Zamahala je rukama želeći ustati iz kreveta. Mladić je podigao desnu obrvu.

Nasmiješio se prijazno. Uhvatio je djevojku za ruke prisilivši ju da opet legne.

Ništa spomena vrijedno! Za tako lijepu djevojku bio bih spreman i na veće napore, našalio se.

Nije znao odakle da počne. Htio je biti taktičan. Nije mi jasno. No, recite mi kako ste dospjeli na ovo mjesto?

Zašto nema tragova u okolici? Gdje su vam osobne stvari? Nemate ni prijevoznog sredstva?

Niste li pali iz svemira? Mladić se slatko nasmiješio svojoj duhovitoj dosjetki.

Nagnuo se nad nju. Htjede joj namjestiti pramen kose što joj je pao na čelo.

Uzmaknula je instinktivno. Razrogačila je oči. Imala je čudan izraz lica.

Kako? Kako ste pogodili? Jeli me netko vidio?

Ah! Izgubljena sam! Nisam bila pažljiva. Zakasnila sam.Uhvatila se rukama za glavu. Pogled joj je odlutao prema njezinoj haljini. Shvatila je da je skoro naga. Zacrvenjela se od stida. Jednom je rukom pokrila gole grudi a drugom nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, pružila prema razrezanoj haljini. Otvorila je zatvarač. Iz desnog džepa žurno je izvukla nekakvu plastičnu pločicu.

Drhtavo ju je pružila prema njemu.

Uzmite, rekla je usplahireno. Jučer joj je istekao rok. Uprla je prstom u ne neke crtice i vijuge koje su za nju značile datum.

To je povratna karta za posjet vašoj Zemlji. Ja sam iz Tesline Galaksije, nastavila je. Moj dom zove se Targan.

Malo se primirila. Došli smo u posjet njegovom rodnom kraju Smiljanu, rekla je ponosno. Ove godine slavimo sto pedeset godina od znanstvenikova rođenja. Inače sam studentica elektronike…

Učinilo mu se da je od važnosti podignula u vis prćasti nos.

On joj je oklijevajući uzeo kartu iz ruke.

Više se nikada neću vratiti kući, nastavila je jadikovati. Nisam se na vrijeme vratila pred Vremenska vrata. Zatvorila su mi se gotovo pred nosom. A onda sam se zaglavila. Bila su na ovom mjestu, ojađeno je pokazala rukom pokraj urušene usjekline.

Ostala sam dok su drugi još jučer otišli svojim kućama. Vjerojatno nisu ni primijetili da me nema.

Oh, izgubljena sam, ponovila je. Duboko je uzdahnula.

Za mene nema više povratka, gorko je zaplakala djevojka.

Mladić je s nevjericom čvrsto držao plastičnu pločicu, bojeći se da mu je djevojka ne će istrgnuti. Pogledao je u čudne crtice i hijeroglife.

Bila je ispisana nekakvim nepoznatim pismom. Ne s ovog planeta…

Svemir33